Miro Škugor: Kronologija nemanja

Sada, kada ga više nema, redom ugledah: cijelu mrkvu; žensku crnu, pletenu, lijevu rukavicu; zgužvanu kutiju cigareta; čepove različitih pivskih boca i osvježavajućih napitaka; potrgani upaljač; koru od banane; nepoznatom emocijom usitnjeni list papira s razlivenim nečitkim rukopisom; jabuku sa zagrizom; omote od čokoladnih slatkiša; istrošene žnirance; poništenu autobusnu kartu; raznovrsne opuške; do neprepoznatljivosti raskvašen promidžbeni letak nekog trgovačkog lanca; iskorištene maramice za nos; jogurt, pored prazne plastične čaše; upotrijebljene štapiće za uši; neotvorenu lizaljku; ostatke bureka od sira i novčanicu od deset kuna.

Potom uđoh u autobus za čije su se vjetrobransko staklo već počele hvatati nove pahulje.

Sada, kada me više nema, poput otopljenog snijega, ugledah nikad jasnije otiske na novom tijelu moje sadašnje duše.

Potom ga navukoh, odjenuvši tako sve tvoje nade, zagrljaje, poljupce, uzdahe, jecaje, osmjehe i tuge. Duša, kao ni ljubav, nikada nije pratila nove modne trendove.

Sada, kada te više nema, poput vremena koje me je zauvijek napustilo, ugledah svjetlo Beskrajnoga što sjenama neprestano ispisuje ljudske žudnje i zemaljske dane.

Potom te nanovo zažudjeh.

Sada, kada nas više nema, poput riječi koja je prethodila početku, ugledah tvoje ime kako se čeka izgovoriti s mojih usana.

Potom te iznova zazvah.

Na opatijskoj šetnici, točno povrh restorana „Vongola“, držeći se za ruke silueta visokog muškarca i plavokose žene, okrenula se djevojčica sasma nalik tebi, pogledavši prvo negdje iza, a odmah zatim iznad sebe.

Potom sam se probudio.

U novom snu.

Foto: www.pexels.com

Odgovori