Miro Škugor: Kako sam postao noć

Rođen sam s dvije duše, za nevidljive svjetlosti, između listopadskog zalaska sunca i svitanja, točno u 21:30.

Plakao sam dvjesto i šesnaest sati, neutješno, bez prekida, odgađajući dan.

Više od mene plakala je samo moja majka. Takvo što mogla je očekivati tek za tri, a pravu vrisku i nesanicu ne prije šestog tjedna. „To su preuranjene kolike. Doduše, rijetko se događa, ali nije to ništa neobično“, važno je zaključila patronažna sestra.

Čak ni danas nitko sa sigurnošću ne može ustvrditi što uzrokuje kolike te zašto dojenački grčevi prestaju spontano, do kraja trećeg ili četvrtog mjeseca bebinog života. Postoji čak i mišljenje kako je dječje plakanje uzrokovano majčinom anksioznošću. A sve što dolazi od majke, lako se prima, poput najkvalitetnijeg preslikača.

Plakao sam zbog preobilja crveno-zlatnog unutarnjeg žara od aromatičnih trava, raznovrsnih začina i triješća mirisnog drveća iz svih krajeva svijeta.

Jedna od mojih duša zamahivala je vatrenim maljem razlamajući ljusku velikog jajeta, posađenog na hrpicu pepela. Nakon nekoliko odmjerenih i snažnih udaraca iz jaja je suknula mlada žar-ptica. Najljepši dijelovi tijela svih dotadašnjih ptica učas se sjediniše u raskriljenu predstavu kozmičkog ognja iz kojeg je svijet stvoren i u kojemu će skončati.

Odoljela si Evinom nagovoru da kao i sve druge životinje pojedeš voćku sa zabranjenog stabla“, skrušenim će glasom moja duša, milujući cinoberasto perje, koje jasno odsijavaše bljesak živahnih ptičjih očiju, slično odrazu signalnih svjetala na krilima vojnog zrakoplova pri predvečernjem polijetanju prema nepoznatom odredištu.

Milkam!“ zazvala je tugaljivo moja druga duša. „Koliko godina je prošlo od našeg zadnjeg viđenja – 500, 1000, 1461 ili 12594?“ vapila je za njenom blizinom. No, za nju je ptica bila nedodirljiva. I nesaglediva.

Prema legendi, pri začeću ova iznimna ptica daruje dušu embriju u majčinoj utrobi. Meni je podarila dvije.

Ne znam koja od mojih duša te je dotaknula. Ni zašto. Volio bih znati koju si od njih odabrala. I zašto. I na koliko dugo – između mnogih dolazaka, odlazaka i povremenih prekratkih ostanaka.

Plačemo, jer smo po naravi ranjeni i ranjivi. Ali, sasvim sigurno, neka od mojih duša pomoću suza može zacijeliti bilo kakvu ranu. Bilo čiju ranu.

Nemoj ni pokušati htjeti raspolagati nečim nad čime niti ja nemam pravo raspolaganja. Kompleks Boga nikad nije izumro iz čovjeka. Ponavlja se u gotovo pravilnim vremenskim intervalima ne služeći nikakvoj svrsi, osim što rađa osjećaj privremenog zadovoljstva. Kao i rođenje.

I moje tijelo je pojam na pogrešnoj stranici prarječnika. Kao i svako dobro na krivom sam mjestu. Motiv sam što se ne može oslabiti; čak ni drugim motivom.

A slobode trebam više nego možeš podnijeti. Više nego mogu podnijeti.

Foto: www.pexels.com

Odgovori