Milan Zagorac: Iskupljenje u Knockemstiffu

Naslovnica hrvatskog izdanja

Donald Pollock, U vječnoj borbi sa Sotonom, preveo Marko Kovačić, OceanMore, 2015.

Iako je Donald Pollock sa svojim romanom prvijencem “U vječnoj borbi sa Sotonom” (izvornog naslova “The Devil all the Time”) prošao pomalo ispod radara domaće što kritike što publike, osobno mi se zavukao pod kožu posljednjih nekoliko mjeseci, ostavljajući me da se sam hrvam s time, s njegovom glavnom temom, dakle, tim osjećajem da u knjizi bezbroj puta izravno i neizravno spomenuti Razapeti ne čuje i ne vidi, ili se barem pravi da ne čuje i ne vidi vapaje onih koji čeznu za čudom koje bi ih moglo izbaviti iz (manje-više) osobno uvjetovane nesreće.

Razumljivo mi je da je od šesneastak prijevoda, ova knjiga baš u Hrvatskoj naišla na relativno malo kvalificiranih interpretacija i to bih se usudio zaljučiti iz dvaju razloga: prvi je da činjenica da je teološko-filozofski koncept u podlozi knjige, a tiče se iskupljenja i spasenja, uglavnom stran našoj književnoj kritici koja je ovu neizbježnu temu umjetnosti i filozofije kirurški odstranila iz svojega žargona pa samim time sebe kastrirala stvarne mogućnosti nošenja s temama cjelovitog čovjeka, što podrazumijeva i ovo brutalno pitanje: ako je Bog tako dobar, zašto pušta da se događa takva okrutnost oko nas. Drugi moment je taj da je knjiga zaista okrutna, nasilna, puna krvi, pa samim time nije baš preporuka za “čitanje prije spavanja”, no to nikako nije opravdanje jer, primjerice, cijeli je noviji talijanski književni val poput Niccoloa Ammanitija (“Kako Bog zapovijeda”), Paola Giordana (“Samoća primarnih brojeva”, “Ljudsko tijelo”), Saviana (“Gommora”), pa čak i dječje litrerature poput Sabrine Rondinelli (“Hodam, trčim, letim”), a da ne ističem francuski film “Mučenice” Pascala Laugierea ili prononsiranog Houellebecqa u “Mogućnosti otoka” smještenog u svijet bez imalo milosti, a kamo li milosrđa, pa se ipak čita, odnosno gleda, štoviše i komentira. Možda je riječ samo o pomodarstvu, ali i o urođenom voajerizmu skrivenom iza politički korektne “normalnosti” koja smrt, pa čak i onu prirodnu, skriva plahtom od pogleda radoznalaca, iako se radi o nečemu čemu nesumnjivo moramo svjedočiti, dok ovaj ambivalentni odnos doživljava svoje vrhunce u viralnim online samoubojstvima pred očima milijunskog auditorija, a za koje se društvenomrežni i mrežni gurui kunu da ih je nemoguće spriječiti ili ukloniti.
Bilo kako bilo, ovaj je roman Donalda Pollocka udarac šakom u pleskus, nešto što vas ne može ostaviti ravnodušnim, jer u otuđenom i okrutnom svijetu gdje radnja počinje Willardovim povratkom iz stravičnih bitaka na Pacifiku u Drugom svjetskom ratu, a završava negdje tijekom 60ih, vrlo malo toga djeluje utješno, a kamo li romantično: možda je najsretniji upravo onaj trenutak gdje se Willard ludo zaljubljuje u njemu prelijepu Charlottu i dobiva s njom sina Arvina. No, ta je luda ljubav ubrzo preokrenuta u tragediju prijeteće Charlottine bolesti te skoro najavljene smrti te Willardova sve većeg religioznog ludila, a koje ima svoje korijene u nepodnošljivoj sceni razapetog i oderanog čovjeka na nekom tihoocenaskom ratištu.

Foto: www.pexels.com

Iako roman prati tri linije radnje, dakle, Willarda i Charlottu te njihovog sina Arvina, zatim fanatičnog propovjednika-varalicu i njegovog invalidnog nastranog rođaka te par cestovnih ubojica koji su u svojem homicidno-erotskom predatorskom paktu u neprekidnom lovu na nove i uvijek nove žrtve, sve je fokusirano oko nemogućnosti izbavljenja i spasenja. Niti će Willard fanatičnim molitvama i žrtvovanjem životinja i konačno samoga sebe povratiti Charlottu, niti će lažni propovjednik uspjeti podići iz mrtvih svoju (ne)voljenu ženu (iza koje ostaje Lenora, a koja će, gotovo karmički ponavljajući transgeneracijsku “krivnju”, stradati slično kao i njezina bogobojazna majka), niti će par bezdušnih uličnih zločinica uspjeti postići smirenje, koliko god slučajnih putnika pobili i opljačkali. Ne, jer to se ne događa, jer, koliko god kršćanska simbolika vrištala na sve strane, Bog šuti i ne djeluje, ne prikazuje se u cirkuskim čudima ili vještim trikovima, kako bi rekao papa Franjo, Bog nije mađioničar. Ipak, nešto djeluje, možda neopipljivo i onostrano, ali na duge rokove prepuštajući odluke čovjeku u vremenu. Upravo je samo finale gdje svi oni koji su zaslužili dobiju to što su zaslužili zapravo autorova intervencija u ime tog “šutećeg Boga” koji dopušta čovjeku da padne toliko nisko ne bi li spoznao svu svoju bijedu, ako uopće ima sposobnosti za takvo što.

Jer ovo jest knjiga ponajprije hrvanja s vlastitim mesom i nagonima i onim višim razinama čovjeka trajno izranjavanog i povrijeđenog neprekidnim i neprekidnim “ratovanjem”, borbom za svakodnevno preživljavanje u nemilosrdnom okolišu. “U vječnoj borbi sa Sotonom” možda više od bilo koje slične knjige (možda je najsličniji i time čitatelju najbliži i najrazumljiviji ako se usporedi s prvom sezonom serije “True Detectives” ili prvom sezonom “Farga” u kombinaciji s filmom “The Last Excorcism” s fantastičnom Ashley Bell koja bi mi u ovom filmu bila inkarnacija Leonore) prikazuje patećeg i stradajućeg i to ne samo iz perspektive žrtve, već i iz perspektive zločinca koji, ako ništa drugo, ima mogućnost doseći milosrđe, jasno, ako to zaista i želi. Problem je da često ne želi jer to nije njegov izbor te za njega nužno snosi adekvatne posljedice.

Tu se otvara ono glavno pitanje, a na koje ne možemo lakonski odgovoriti: čemu tolika patnja i bol u svijetu. Mislim da je bespredmetno govoriti o Pollockovoj kritici američkog društva poslije Drugog svjetskog rata, to bi mogla biti tek usputna tema, više jedan eho. Kao i o aberacijama koje je nesumnjivo doživjelo u bezbrojnim ciklusima ekonomskih propadanja i uspona, doslovno iz pepela, a što se u romanu i te kako reflektira u zapuštenim, napuštenim, propalim krajolicima i besprizornim likovima južnog Ohia i Zapadne Virginije. Ne, ova je knjiga nešto drugo, denotirana zapravo već u samome naslovu, u Sotoni (za one koji ne znaju, miljeniku Božjem, kojem je bio dopušten pad), tijelu, izazovu, u onome s čime se čovjek “rođen od majke s mjesečnicom” mora nositi i što mora proživjeti, a proizlazi, oprostite mi na korištenju toliko teološke retorike, “ludoj ljubavi Boga” prema čovjeku, koji slobodnom voljom smije i mora pasti, ne bi li otkrio svoj puni i stvarni smisao.

Konačno, bila to autorova namjera ili ne, ova knjiga jest otkrivenje esencijalnih pitanja gdje književnost mora prijeći granicu, ma gdje se one nalazila. Pa makar u sred pakla koji ćemo olako nazvati svakodnevicom. Pa makar taj pakao bili mi sami.

Foto: www.pexels.com

Odgovori