Mario Lovreković: Zrcalo

Krvnikom mi zrcalo postade, dobro koje užitkom tijelo će mi sahraniti. Drugi nitko vidjeti me neće, zapamtiti, boraviti na pogrebu mi neće. Odraz će se uvijek sjećati unakaženog, zamagljen ili razlomljen, upijati će, razumjeti, i neće odati viđeno. Ono što mu isprva pokazah nije imalo smisla, sazrijevalo je rastaljeno u kritično grubim nitima. Konopci moje duše visjeli su poput žila pred istrošenom oštricom sječiva od tame, konačnim raspletom tek porođene svijesti, koje iskreno nema. Kraj se odrazio, u zrcalu, trljao je dlanove, razasuo svu svoju hrapavu kožu po tlu na kojemu sam oduvijek čuvao mrtve, one koje umoran poželjeh sustići. Okrajcima tijela koračao sam prema naprijed, očekujući da udahnem spokoj, molio, kažnjavao um vlastitim mislima, što još uvijek postoje tako nesretne, da žive. Vodio sam trup, daleko, ostavljen od smrti, označen kao vječni patnik. Život me osudio na život, učinio me svojim ruglom, lutkom za igru. Prokleo sam ga, odlučio se na neposluh, na zakapanje njegove časti. Ogledao sam se ponovno. Očaran novim stadijem raspadanja, prisegnuo sam. Tami u službu. Osjetih svoje tkivo kako se stapa sa zrcalom. Boljelo je sve dok se jasno njime prožeo nisam, a onda.. kada ugledah sebe s druge strane, toplije i grešne…
Sječivo je poljubilo moje mlohave plave žile i sve sam ih napokon odstranio iz svojih ruku.

Foto: www.pexels.com

Odgovori