Mario Lovreković: Type o negative

Sukob između mene i svijeta, mene i Boga, mene i života, to je nešto što se nikada neće završiti. Neprestana borba dokazivanja ispravnosti i pogrešaka, jer jednostavno ne mogu pojmiti i dopustiti da ispravni pate zbog onih kojima nedostaje dio uma, razuma, dio osobne kulture ili potpuna ljudskost u paketu sa svim navedenim. Ne razumijem potrebu za nasiljem, fizičkim uvjeravanjem drugih u osobne stavove, ne razumijem zavist, ili recimo interes za tuđi privatni život, ne razumijem ništa što je u korijenu negativno. Opet, kontradikcija uživa u procesu dokazivanja, osobno sam jako negativan u mišljenju, jer gledam svu tu gamad i čudim im se, a zapravo se kajem zbog toga, jer nisam rođen s minusom, njega sam dobio kao predznak onda kada sam naučio čitati svijet oko sebe.
Razmišljam o preobrazbi, o umu koji bi bio jednostavniji i prilagodbi bliži, o smislu kojega žive drugi, primati koji love uz rijeku bez korita, bez plijena, bez načina, pa odustajem, nemam oruđe, udicu na koju ću hvatati nevine, jer malo ih je. Gotovo da i ne postoje. Izumrli su. A to me tišti. Čovječanstvo je ubilo sve što je moglo biti ubijeno, evolucija je to učinila, nekako nazadno koračajući, poput sjene koja gubi vlasnika u beskrajnoj tmini.

Nisam veliki kršćanin, mada sam tako deklariran iz običaja, odnosno zbog izbora starijih članova obitelji. Imam problem sa Starim Zavjetom, ali s pojedinim temeljima vjere nemam. Vjerujem u nešto više, ZNAM da smijem vjerovati u to nešto. Opet sukobljen sam, jer to nešto ne čini ništa kako bi očistilo puk, kako bi uništilo patnju, glad, nasilje, nepotrebnu smrt. U vječitoj zavadi, nepomirljiv, odmetnuo sam se. Odlučio sam suditi drugima i sada sam grešnik, netko tko je ustao i rekao DOSTA!
Razumijem to, u okvirima u kojima moram, međutim spasio sam troje dobrih. Možda se niti njima danas tako ne čini, ali znam da sam uspio promijeniti sud drugima, onima koje treba odmah pokopati i ne dopustiti da im prosuđuju svjetovne vlasti.

Spašeni ponekad ne znaju da to zapravo jesu, stoga im ne zamjeram ako su moj čin drugačije prihvatili. Odnosno način. Sud. Mada znam da su naposljetku uživali u svemu. I to je moj najveći grijeh. Ne njihov, već samo moj.

O sudbini dobrih doznao sam slušajući smrtnike s kojima sam živio. Nekako se uvijek previše govorilo o tuđim mukama. Ponešto sam doznao iz gradskih dnevnih novina. Plan sam razrađivao dovoljno dugo da bi mi na kraju i uspio.
Bio sam usamljenik, stoga mi prostora nije nedostajalo. Kuća u kojoj sam živio bila je kao i svaka druga, nekoliko omanjih prostorija, suženi prilaz, ništa što bi odudaralo od prosjeka ili bivalo sumnjivo na bilo koji način. Od spomenutih prostorija bile su mi potrebne tri, koliko sam ih i imao, ne računajući kupaonicu i podrum. Kuhinja, dnevna soba i spavaća soba, odvojene crvotočnim drvenim vratima. Zvučne izolacije nije bilo. Opet, vanjski zidovi bili su dovoljno debeli kako se iz kuće ništa ne bi čulo van. I to je bilo sve što mi je trebalo. Dobra priprema je polovina dobro obavljenog posla. Znao sam koga trebam tražiti, zašto ga trebam tražiti, gdje ću ga pronaći i kamo ću ga odvesti. Krenuo sam.

Ines je sjedila na naslonu jedine polomljene klupe u parku. Sve ostale bile su u cijelosti ispravne, ipak, ona je odabrala baš tu. Slomljenu. Činilo se kako je djevojka netom plakala, ali je to savršeno dobro prikrivala. Prišao sam joj dovoljno blizu s namjerom da me čuje i osjeti, opet i dovoljno distancirano kako se ne bi uplašila crnoga stranca koji joj prilazi s leđa. Upotrijebio sam vlastitu krilaticu kako bih najavio prilazak: „Što mi se kosti teže griju, to više u prošlosti živim, to više umirem sada.“
Isprva je ostala mirna, a zatim se okrenula prema toplini mojega daha. Pogledavši me oduzela mi je dah u trenutku, a potom se jasno osmjehnula. Vjerujem da je osjetila srdačnost i dobru namjeru, jer to je bilo jedino što sam imao pri ruci.
„Vaše kosti nisu baš lagane, rekla bih, stoga ih je vjerojatno teško i ugrijati!“, kazala je.
Poželio sam je poljubiti. Zapravo mi je dala kompliment, jer spoznala je moje biće onakvo kakvo jest, a gotovo da sam i zaboravio što to znači čovjeku. Da i sama riječ iskrenost postoji.
Bila je otvorena i nepokoriva. Ako su oči ogledalo duše, onda se njezina duša pokazala itekako bistrom i jasnom.
Kako je samo lagana bila, nevina i skrušena, a zapravo sama i slomljena. Potrgali su je iznutra, u svakom smislu te riječi, bili su jači i brojčano nadmoćniji. Vrebali su je, jer jednom se usudila odbiti ih, dati im do znanja kako nisu vrijedni njezine pažnje. Odlučili su se dokazati, kao pravi muškarci, započeti krah jedne osebujne duše, sjajne i prostrane poput toplih krila nevinog letača. Način su imali, ujedno i sredstva, svoje prljave spolne organe. Vezali su joj ruke za klupu u parku, tijelo joj je bilo na oštroj kamenoj podlozi, ožiljci su ostali, jer borila se koliko je mogla, a podloga je bila nemilosrdna. Kada više nije mogla izdržati, slomila je klupu i otela se od gamadi. Krenuli su za njom, lovili je nekoliko sati i naposljetku odustali.
Zaustavila se na vrhu najvišeg drveta u parku. Tresla se, krvarila i promatrala progonitelje. Kada su napokon nestali, otišla je natrag do slomljene klupe, pokupila konopce kojima su je vezali i ispričala se klupi zbog nasilja nad njom. Rekla je kako se to na njenim daskama zasigurno više nikada neće ponoviti. Konopce je zadržala kao suvenire i zaboravila je plakati.

Znao sam kako ću je osloboditi, uzdići na razinu koju zaslužuje osvojiti, poželio sam to odmah učiniti, ali za nju sam imao nešto veće u pripravi. Svoju spavaću sobu.

Morana je već bila nešto drugo. Bila je divlja na prvi pogled i njoj nisam mogao prići kao poeta. Promatrao sam je i tražio način. Moram priznati da sam se satima gubio. Ona je slamala sve oko sebe, i srca i nosove. Nije imala potrebu za komunikacijom općenito, pila je pivo i igrala se sama sa sobom. Pronašao sam njezino biće u trenutku kada je alkohol prevladao sve njezine funkcije. Zagrlio sam je i upitao: „Ideš li do kraja?“
Rekla je da ide.
Nije znala kuda i zašto, ali je pristala. Bilo mi je dovoljno. Izvukao sam je iz kluba kojega su posjećivali ovisnici o svemu što razara moždane ovojnice. Znao sam zašto je Morana takva kakva jest i znao sam da takva više neće biti. Bila je odviše lijepa u duši da bi se kao takva zanemarila i prepustila strujama pobačenog osoblja iz groteskne zajednice pomrlih. Sjekla je žile na svačijoj ruci, oči je prevrtala kao da se gubi u smislu, novoj dimenziji, zarazila se slatkastim smrtnim zadahom kojega udišu samo stranci iz duboke preparirane samoće.
Svoj posljednji dar, rođendanski, odmotala je u trinaestoj godini. Od tada nije doživjela ništa lijepo. Osim u instituciji za nezbrinutu djecu. Tamo je uživala. Dobivala je neke nove darove, one za koje nije niti znala da postoje. Prošlo je osam tjedana od kako je pokopala vlastite roditelje i postala žena. I bila je žena sve do svoje punoljetnosti.
Godine je provela misleći kako je sve to normalno i kako se sve to događa svakom djetetu na svijetu. Nije vidjela ništa loše u malo boli, jer, mislila je, tako je svakoj ženi koja stupi u intimne odnose. Čovjek, koji je uživao u njoj, bio je prilično drag. Kada god bi ušao u nju šaptao bi joj na uho, govorio kako je najljepša od svih. Njoj je to tada bilo i više nego dovoljno. Nije znala da tako zapravo ne treba biti. Naučila je pogrešno, tako je i nastavila živjeti. Mislila je da je lijepa samo ako bi nekom muškarcu dozvolila da uđe u nju. Svi su joj uporno govorili da je lijepa. Što doista i jest bila, ali…

Znao sam kako ću je osloboditi, pokazati joj njezinu istinsku ljepotu, poželio sam to odmah učiniti, ali za nju sam imao nešto veće u pripravi. Svoju dnevnu sobu.

Noel, poseban, nečitljiv, uhodan u samoći. Sjedio je u knjižnici i čitao priče davno umrlog spisatelja. Vagao je istinu od laži, stvarnost od fikcije, jer Lovecraft je uvijek bio negdje između svega. Svjetovi koji tek nastaju, čudna zbivanja, teške priče, magla u stvarnosti gdje je običaj razumjeti, eoni koji se ponovno bude.
Gledao sam ga kao čudo koje ne prestaje skrivati iznenađenja. Učio je tako jasno da se iz njega mogla upijati mudrost. Samo ako se uz njega stajalo dovoljno blizu.
Navršio je osamnaestu, imao je obilježja muškarca, mada je u očima još uvijek bio dječak. Upijao je nadnaravne priče, a bio je zapravo negdje drugdje u konačnici. U stvarnosti koju nije mogao pogledati u obraze.
Nije razumijevao ljude, radije je lebdio iznad svijeta misleći o sigurnom kraju svega što vidi oko sebe. Oduvijek je bio drugačiji, čitao je stranice koje mnogi nisu niti poželjeli, nisu niti znali da postoje. Gutao je ljudsku glupost, srdžbu, zavist, ali spomenuto nije nikada osjetio. U sebi.
Voljeli su ga, njegovi, savršena majka i trapavi otac, kupili su dom i u njemu gradili mir kojega nitko nema, toplinu koja nema cijenu. Noel je upijao tu lakoću, znao je cijeniti smirenost i zdrav razum. Nikada nije pojmio kako će sudbina sve to poljuljati u obratnom smjeru. Točnije, da će netko sve to privesti kraju na jedan odvratno težak način.
Gledao je izbliza, udisao je smrad crijeva iz majčine utrobe i kroz suze pogledom pratio oca koji je vezan promatrao isto što i on. Najednom je otac prestao gledati, jer više nije imao oči kojima bi upijao brutalnu stvarnost, međutim tijelo mu je još uvijek pokazivalo snagu. Trzalo se, vezano za stolac, plakalo je kao da ima glas. Ne od boli, već od tuge.
Zatim je otac izgubio uši, potom i usne, nos, obraze, i na kraju ždrijelo. Više nije pomicao tijelo. Ugušio se. Pluća su mu plivala u krvi, sve što je ikada za života poznavao postalo je topla ljepljiva krv. I potom dugi vječni san.
Osakaćeni roditelji, oni koji su položili test smrti, bili su uz njega i kada su umirali. On je kao dokaz ostao uz njih, kao dokaz ljubavi. I smrti.
Zatim se ponovno rodio, zaživio je kao blago katatonična jedinka, bez primjesa šizofrenije, kako to obično biva. Mrtav često, pa pomalo živ, potrošen u zvukovima koji su dolazili kako ih je htio čuti, odnosno mogao čuti, nalazio je načine da čuje sebe, preživljava.
Znao sam kako mu prići, nadao sam se da će me razumjeti i prihvatiti.
„Negativna nula.“, rekao sam. Pogledao je moje odvratno naborano lice i dugo je šutio.
Potom je izgovorio: „Mrtvi su oni koje volim.“
To je bio znak da smo se itekako razumjeli. Samo što on tada nije usvojio moje namjere, niti je razumio tko sam zapravo.

Znao sam kako ću ga osloboditi, dopustiti mu da ostane u tami koju toliko voli, poželio sam to odmah učiniti, ali za njega sam imao nešto veće u pripravi. Svoju kuhinju.

Troje dobrih, troje nevinih, zarobio sam. Nisam koristio sredstva za umirenje, nisam kupovao prokleti Rohypnol, jednostavno sam ih okupio koristeći osobnost.

Ines sam osvojio poezijom, bilo je jutro kada se predala govoreći kako rijetko nailazi na pjesnike. Ponudio sam joj smirenje u svome domu, proučavanje zbirki koje posjedujem, znajući da je jedino tako mogu odvojiti od te proklete klupe na kojoj je silovana.
Pristala je. Krenula je pratiti moj korak sve do kuće. Ušli smo u hodnik. Rekao sam joj kako se zbirka nalazi dolje u podrumu, stoga se bez razmišljanja odmah uputila ravno u njegovo hladno ždrijelo. Tamo je i ostala, jer zaključao sam vrata za njom. Bez objašnjenja.

Moranu sam doveo istog tog dana, negdje u sumrak. Nije znala razlikovati živo biće od aveti, putokazi su joj postali gromoglasni osmjesi koje nitko ne može čuti dovoljno dobro, stoga sam je bez sluha jednostavno odnio u podrum. Spustivši je na tlo zamolio sam Ines da pripazi na nju. Osjećao sam da starija sestra mora sačuvati mlađu. Učinio sam to bez objašnjenja.

Za Noela sam pričekao jutro. Presreo sam ga na putu u gradsku knjižnicu. Ponudio sam mu originalnu zbirku priča nepoznatih književnika koje su ocijenili kao bolesne tvorce nadnaravnog, da je prouči, pročita, posudi. Bio je itekako oduševljen, stoga je pošao za mnom. Katatoničnost mu je prevagnula na onu užurbanu stranu, stoga sam imao prednost. Odveo sam ga u podrum i za njim zaključao vrata. Bez objašnjenja.

***

Dozvolio sam si vrijeme, znajući da su moji oteti u strahu. Upravo to nisam htio postići, međutim za posljednji korak nevini su morali postati žrtve. Pronašao sam i ostale ljude koje je trebalo pronaći, te ih priveo pravdi, nakon što sam stvarne žrtve smjestio u podrum. Nisam znao kako će odabrani reagirati, oni koje sam prisilio doći kako bi sudili, jedini koji jesu podobni za konačnu odluku. Nisam razmišljao o mogućnostima, kako bi u strahu možda mogli i pobjeći, ili kako bi se mogli pitati od kuda znam tko su krvci za sve što im se dogodilo, jer to se od svjetovne vlasti nikada nije doznalo.
Međutim, ja sam se potrudio, za razliku od drugih, znao sam tko su i znao sam da im nikada nije suđeno zbog toga što su učinili. Htio sam vidjeti što će žrtve učiniti u vezi s tim. Igrao sam se Boga i nikada zbog toga nisam požalio. Kao što rekoh – to je samo moj grijeh.

Ines sam odveo u spavaću sobu. Ispred sebe je ugledala gomilu mesa, trojicu dobro vezanih muškaraca. Prepoznala ih je, čitala im je iz očiju, međutim bila je u strahu. Prvenstveno se bojala mene, jer nije znala što zapravo imam činiti od nje. Nije se nadala ničemu, ali ubrzo je iz moje ruke zaprimila ključ. Poljubio sam je u obraz i ispričao se. Strah je nestao, osjetio sam, a ona je samo uzdahnula i upitala da li je to stvarnost koju ću za njom počistiti. Rekao sam da jest i da hoću. Za nju sam pripremio samo jedan alat, obično tanko i dugačko šilo.
Zatvorio sam vrata. Ona ih je zaključala.

Moranu sam odveo u dnevnu sobu. Bila je blago mamurna, ali najednom i savršeno prisebna, jer ugledala je čovjeka kojega je mrzila, ali i voljela. On joj je bio prvi i zbog njega su zaživjeli i svi drugi. U srži je znala što se godinama radilo s njezinim tijelom, opet duševno je imala druge potrebe, a sve to zbog njega.
Imala je samo trinaest godina.
Znao sam da joj alat nije potreban, imala je potrebu izgristi ga, stoga sam joj dodao ključ i praznu staklenu bocu sa širokim grlom. Za komade koje odgrize. Otpatke.
Zatvorio sam vrata. Ona ih je zaključala.

Noel je bio previše slomljen da bi razumio. Odveo sam ga u kuhinju i posjeo za stol. Bili smo samo nas dvojica. Sjeo sam nasuprot njega i zamolio ga za pažnju. Počeo sam mu govoriti o sebi, svojim osjećajima, viđenju svijeta, o tome što sam učinio za druge i zašto. Promatrao je moje osakaćeno lice, slušao glas. Onda je shvatio.
Za njega neće biti osvete, on neće dobiti priliku koju su djevojke dobile.
Njegov otac mu to neće dozvoliti, odnosno ja.

I što me je duže promatrao, to je više razumijevao. Nije me prepoznao odmah, nisam mu se tako osakaćen niti planirao prikazati, jer zaboravio je, potisnuo je duboko u sebe.
Zatim je usvojio tko sam. Plakali smo zajedno. Kratko. Dovoljno. Otac i sin, živi i mrtvi, dva svijeta spojena u jednu stravičnu osvetu.

Dao sam mu ključeve od kuće i rekao da ode. Da nas sve zapečati zauvijek.
A kada je otišao, dovukao sam čovjeka kojega je on trebalo ubiti. Prvo sam mu čavlom nos zakucao za drveni pod i dok je vrištao cure su počele častiti svoje krvave lutke.
Ono što sam zatim učinio, prešućujem, jer taj čovjek je patio. Dovoljno.

Uživao sam u kricima koje sam začuo, znajući da je pravda po prvi put zadovoljena.
Noel to nije morao slušati. Znao je da smo oboje type o negative i da ćemo to zauvijek biti.
A djevojke će već pronaći svoj put. Za izaći… sretne… slobodne.

Ključevi su u sigurnim rukama, ako ih jednom ponovno zatrebam.
KRAJ
Peter Steele (4. siječnja 1962. – 14. travnja 2010.) – Type O Negative

Foto: www.pexels.com

Odgovori