Mario Lovreković: Muha

Sada, dok me ruke još donekle slušaju, moram zapisati sve što mi se dogodilo, jer ako ovo i preživim možda se neću svega sjećati. Sada mi je sve toliko jasno i bistro u glavi da zapravo više ništa ne razumijem. Strah koji osjećam prerastao je u nešto više. Ne znam kako se to zove – ako to i postoji.

Težak životni period stoji iza mene, mislio sam kako me ništa gore ne može spopasti, međutim ta misao se promijenila prije svega desetak dana. Zapravo ne znam točno prije koliko.

Bila je nedjelja, jedan od mojih najmrskijih dana. Klasično izmoren vlastitim mislima pripremao sam jelo za svoj samotni objed. Bilo je nepodnošljivo vruće toga dana kao i ovog cijelog ljeta. Mjesecima nije bilo kiše, zraka, osvježenja. Ničega.

Najednom vjetar. Jak i svjež. Pomislio sam kako bi bilo savršeno da napokon padne kiša, ali nisam vjerovao da doista hoće, pa sam zanemario tu pomisao. Nekoliko minuta potom ispred mene, na gornjem kuhinjskom elementu, pojavila se muha. Pogledao sam je i krenuo je otjerati rukom. Nešto mi nije dozvolilo da to učinim, a to nešto bio je strah koji sam osjetio u njoj. Bila je mirna, nije se pomicala uopće i tada sam bio siguran da se sprema nevrijeme. Jadna je životinjica pobjegla u moj dom jer je osjetila nadolazeću kišu. S obzirom na ubojitu vrućinu laknulo mi je kada sam shvatio kako je ona moj predznak konačnog osvježenja.

I nisam je dirao. Nisam je pokušao ubiti niti otjerati. Jednostavno sam je ostavio biti tamo gdje je.

Pomalo sam i zaboravio na nju. Pojeo sam svoj samački objed, pospremio ostatke u hladnjak i odlučio se malo odmoriti. Nisam dugo ležao. Neki nemir me nadvladao, ujedno me i kiša držala budnim. Taman je počela padati, a kako je dugo nije bilo htio sam budan uživati u njoj.

Ustao sam, uzeo hladno piće i osluškivao. Čula se jedino kiša kako lupka po mom prozoru. Predivno! – pomislio sam. Ništa ljepše nisam mogao tražiti od prirode u tom trenutku.

Međutim, čudnovata priroda priuštila mi je još jedan zvuk. Nešto se čulo iz daljine, zvuk zujanja muhe, ali ne zapravo to. Barem ne onako klasično. Umirio sam disanje i zatvorio prozor koji sam netom prije otvorio kako bi u moj dom ušla novonastala svježina. Slušao sam. Zvuk je bio puno jasniji i bliži nego prije. Muha je bila na stolu točno ispred mene!

Približio sam joj se. Ostala je na istome mjestu. Odmaknuo sam se, a ona je prišla bliže k meni. Začudio sam se. Njeno zujanje je odjednom postajalo sve glasnije i sve melodičnije. I glasnije. I glasnije. Nisam mogao vjerovati onome što sam čuo, ali ona je pjevušila! Nešto kao zujanje u oktavama! Bzzz – bbzzzbz – bzzbzzz! Bez prestanka!

Bio sam zapanjen, jer nisam znao da muhe to mogu, a i slutio sam čemu sve to. Zahvaljivala se što sam joj pružio sklonište i nisam je pokušao ubiti. Bila mi je toliko simpatična da sam počeo pjevušiti njezinu melodiju. Trajalo je to, ne znam koliko dugo, ali dovoljno dugo da bi noć progutala dan. S obzirom da me je čekao prokleti ponedjeljak, novi radni dan, krenuo sam se okupati i obrijati. U kupaonici nisam bio sam. Ona je došla za mnom. E, tek tada nisam mogao vjerovati! Došla mi je pjevušiti dok se kupam.

Zvuk vode je malo utišao njenu glazbu, ali ona kao da je to znala – počela je sve glasnije zujati! I ja zajedno s njom.

Završio sam sa svim pripremama za ponedjeljak, malo sam i zanemario njezino zujanje, ali ona je i dalje bila prisutna. Neka, pomislio sam, draga je.

Zaspao sam. Ne znam koliko je dugo san potrajao, ali kada sam se negdje u noći probudio nisam čuo apsolutno ništa osim njenog zujanja u tonovima. Nisam čuo niti kišu, niti promet, niti sebe. Ništa. Zanemario sam to i nastavio spavati.

Sunce me probudilo, bilo je jako i ubilo je svu svježinu koju je kiša nedugo prije donijela. Ali lako za svježinu – sunce nije bilo dobar znak. Nisam čuo budilicu i zakasnio sam na posao! Brzo sam ustao i dohvatio telefon. Morao sam se javiti poslodavcu. Okrenuo sam broj, stavio slušalicu na uho, kad – nisam čuo ništa. Nešto sam govorio misleći kako je linija u kvaru, ali onda sam se potpuno razbudio. Nisam čuo ništa samo zato što se zujanje nastavilo!

Ista melodija iznova! Poklopio sam slušalicu i tada mi više ništa nije bilo simpatično. Muha je bila pored mene, gledala me s lustera koji je bio poprilično nisko. I pjevala je. I dalje. Bez sekunde pauze!

Znao sam da je se moram nekako riješiti. Otvorio sam drugi prozor, onaj koji je bio bliži njoj, i počeo mahati rukama kako bi je preplašio i otjerao. Nije se ni pomaknula. Niti krilom, niti nožicom – ona uopće nije davala znakove života. Osim zujanjem. Kako je to zujanje moguće ako ne maše krilima? – pomislio sam.

Odlučio sam je ubiti. Druge nije bilo. Uzeo sam kuhinjsku krpu, zamahnuo i…

Nisam mogao. Ne znam zašto, ali jednostavno nisam. Bzzz – bzzz – bzzbzz. Bez prestanka. Uhvatilo me ludilo. Kretao sam se užurbano smišljajući novu taktiku i dosjetio sam se! Pa izaći ću van! Na ulici je sigurno neću čuti! Dograbio sam odjeću, navukao je na brzinu i izašao.

Bilo bi bolje da nisam.

I dalje nisam ništa čuo, osim zujanja, a ona je letjela tik uz mene! Nisam čuo ljude, automobile, ptice, vjetar – ama baš ništa!

Vratio sam se kući. Bio sam siguran da sam izgubio razum. Sve što se godinama taložilo u meni napokon je eruptiralo i ludilo se prolilo po meni poput vruće lave.

Bzzz – bzzz – bzbzzz.

Gorio sam iznutra, lupao se po glavi kao kockar koji je u mamurno jutro shvatio kako je sve izgubio. Teror, užas i mržnja. Tri muke u jednoj. I gone upravo mene.

Dan je prolazio, a mojom glavom je i dalje odzvanjala ta ista prokleta melodija.

Nisam mogao niti jesti, niti piti, niti ništa. Zujanje me izluđivalo.

Došla je nova noć. Uspio sam zaspati. Ali svaki put kada bih se probudio i promeškoljio po krevetu, ista melodija parala bi mi bubnjiće!

Bzzz – bzzz – bzbzzz.

Jutro. Bolje da ga nisam ni dočekao. Bzzzz – bzzz… Uporno.

Popodne. Ista pjesma.

Noć.

Jutro.

Popodne.

Noć.

Na posao sam zaboravio, na sve sam zaboravio. Pretvorio sam se u tu jebenu melodiju!

Tražio sam po kući nešto što bi mi moglo pomoći, bilo što. Ničega nije bilo. Jedino sam mogao ubiti tu nemilosrdnu muhu. Ili to učiniti sebi.

Nju nisam mogao, nisam. Spasio sam je i kako je sada ubiti? – mislio sam.

Bilo sam na vrhuncu ludila kada sam pokupio sve tablete koje sam imao u kući. Zdrobio sam ih i stavio u čašu. Nju sam pak napunio nekakvim žestokim pićem gorka okusa i sve to skupa popio odjednom. Zujanje je i dalje bilo prisutno, ali polagano je jenjavalo i pretvaralo se u tišinu. Mir mi je godio. Napokon tišina…

Probudio sam se s bolovima u želucu. Povraćalo mi se. Zadah mi je bio kao da sam ga nabavio na obližnjem smetlištu. I onda sam se sjetio!

Gledao sam oko sebe, sve u bijelome. Ili je Raj ili je bolnica?! – pomislio sam.

Bilo je ovo drugo. S obzirom da me nitko nije vidio niti čuo puna tri dana, provalili su u moj dom i našli me u stanju nesvijesti. Objasnili su mi da nisam popio dovoljno dobre tablete kako bih se ubio, a ja sam im objasnio kako sam imao neizdržive bolove i kako sam zato popio sve te tablete. Zub sam stavio na mjesto krivca. I povjerovali su mi! Nisu zvali psihologe, policiju, nikoga! Pušten sam kući za tren.

Bio sam radostan što opet čujem sve oko sebe i što se sve opet vratilo u normalu.

Ušao sam u svoj dom, širom otvorio prozore i udahnuo punim plućima. Bio sam sretan.

Ali zaboravio sam.

Jebeno sam zaboravio!

Brzo sam zatvorio sve prozore i otrčao u kupaonicu. Nju sam pregledao na brzinu, muhe nije bilo. Osluškivao sam. Ništa.

Izašao sam u hodnik – mir i tišina. Dnevna soba – isto. Spavaća soba – tišina.

Muhe nije bilo. Laknulo mi je. Sjeo sam na kauč i zapalio cigaretu. Otpuhnuo sam prvi dim, povukao drugi, kada – bzzz – bzzz

Neeeee! Nije moguće! – pomislio sam.

Ali bilo je moguće. Muha je bila tu.

Ludim očima tražio sam po svim prostorijama, osluškivao sam. Čuo sam je, ali nisam mogao dokučiti gdje se točno nalazi. A onda napokon! Bila je vani na prozoru moje dnevne sobe! Gledala je ravno u mene i trljala nožicama, kao da me moli za ulazak.

Tiho, ali jasno bzzz – bzzz – bzbzzz se nastavilo. Bio sam sluđen. Otrčao sam u spavaću sobu kako bi se maknuo iz njezinog vidokruga. Bila je na prozoru te sobe prije nego sam uspio udahnuti. Kupaonica! Bila je na njenom prozoru prije nego ja u prostoriji. Bio sam gotov. Moj um je postao krema za cipele. Taman i mastan, odvratnog mirisa kemije.

Prošlo je osam dana otkako sam došao iz bolnice. Muhu sam zadržao vani, čujem je, ali ne toliko glasno kao prije. Nisam izlazio iz straha da ne uđe unutra. Više nemam niti hrane.

Ostalo mi je nekoliko kartica tableta protiv bolova, nešto gorkog alkoholnog pića i nož.

Ona me cijelo vrijeme gleda kroz prozor i čeka me. Zašto – ne znam.

A možda i znam. Smrt putuje u raznim oblicima.

Bzzz – bzzz – bzbzzz….

Sve sam zapisao, tableta više nemam, gorko piće sam popio. Ostala mi je još jedna cigareta.

I nož…

Foto: www.pexels.com

Odgovori