Mario Lovreković: Ledena Anna

Oči s rubom tame, zjenice satkane od tisuću razbijenih staklenih motiva, ukrasa, boja, dimenzija; dijamanti u pogledu sove nad plijenom koji niti ne zna koliko divan kraj mu je zapravo predodređen. Anna je imala upravo to, oči zbog kojih se razmišlja, ludost vodi, raspravlja, i umrijeti u njezinom pogledu bila bi čast za svakoga, onoga vrijednoga da vid posjeduje. Vremena su mi prošla kao u snu, od kada sam ih osobno ugledao, onda, prvoga puta, skamenjen jesam bio, priznajem to, a da li sam zaslužio da ih ikada ugledam – ne znam ipak, niti danas. Iskreno mislim da nisam, nitko nije, a i da jesam, zašto sam?!
Brata svoga nikada nisam bio niti sluga, niti veličinom, niti ljepotom, niti znanjem, ali on se opetovano morao dokazati slijepima, u našu je kuću doveo nju, imao je potrebu dati je na procjenu našim roditeljima, majci i ocu slabog umnog stanja, ljudskog razumijevanja bitnosti, moram priznati i taj detalj mada se nikako ne ponosim njime.
Anna je ušla u naš dom poput prašine, brat je bio prilično ravnodušan i pretjerano smiren, predstavio je svoju djevojku, govorio je umjesto nje sve ono što je ona sama zapravo trebala reći, dok su starješine obitelji samo kimale glavama bezuvjetno vjerujući svome prvijencu, kralju istine i snage, što se njih ticalo.
Osobno nisam prihvaćao njegove riječi, jer nešto bolje sam ga poznavao, od ostalih, svih, mada je razlika u godinama među nama bila puna desetka, ipak nedovoljna brojka da bi mi on postao uzor, ono što se od njega očekivalo da će biti ili točnije ono što se oduvijek vjerovalo da on uistinu jest. Možda je to i trebao biti, vodič kroz odrastanje mlađega brata, mene, međutim on tu ulogu nije odigravao na takav način. Usudio bih se čak reći da je bio podvojena osobnost, jer uvijek je dragost i susretljivost pokazivao samo onda kada bi bio u bilo čijem tuđem prisustvu osim u mome, na samo. Tada bi poprimao jedno drugo obličje, grubost, hladnokrvnost, čudne riječi bi istjecale iz njega i mene bi, kao malenoga, zaposjeo strah od njega, a dijelili smo isti spavaći prostor, sobu. Kada je napustio naš dom, kako bi ostvario studentski život – odahnuo sam. Imao sam svoju sobu, svoj mir s dvoje umno zaostalih roditelja, ali s time sam do punoljetnosti odlučio nekako preživjeti.
I onda se on pojavio sa zaručnicom…

Kako god, dragi brat se vratio, s njom, Annom, koju sam jedva pogledavao a da se ne zarumenim u licu, i, nakon očevog blagoslova, oni su svoj novi život započinjali upravo u našoj kući, našem domu. Trebali su prostor, intimu, nesebično sam im ponudio svoju sobu, sebe osudivši na nepregledna podrumska prostranstva, i to sve samo zbog njenih očiju. Možda sam tada bio previše mlad da bi razmišljao o bilo čijim očima, pogotovo o onima koje moja krv ljubi, ali nisam imao izbora, nisam se znao dobro obraniti. Gotovo sam navršio šesnaestu i hormonalni poremećaj nisam mogao izbjeći. Ipak, bratova desetka naspram nje bila je prepolovljena, stoga bila mi je godinama bliža nego on sam, a tako smo se s vremenom i bolje upoznali, jer imali smo nekih zajedničkih interesa, misli i razgovora. Kada kažem s vremenom mislim na sirovih pet mjeseci, jer nakon njihova isteka Anna i moj brat više nisu bili vezani samo vlastitom riječju, već su bili blagoslovljeni i Božjom. I tada je sve počelo ići ka ponoru, lavini od tvrdoga snijega bez nježnih pahuljica, prije pada.

Nakon samo nekoliko dana, proteklih od vjenčanja, Anna se odlučila ne pojaviti na zacrtanom svakodnevnom obiteljskom ručku. Svi ostali bili smo prisutni. Nitko nije pitao zašto Anne nema. Drugoga dana bilo je isto. Anne nije bilo. Brat je uredno sjedio, razgovarao s roditeljima, šalio se, ali nje nije bilo. Čak joj niti korake nisam čuo, što sam običavao zbog starih drvenih podloga, a ujedno sam i postao ovisnikom o njezinom pogledu, stoga sam odlučio provjeriti zašto je nema među nama, obitelji. Brat je, kao i uvijek, bio odsutan nakon glavnog objeda, a prilika je samo ohrabrila moje skromne namjere. Pritajio sam se, nakon objeda, pričekao da se vanjska vrata zatvore, da on ode, a potom iščekivao zvuke koji odaju prirodnu obamrlost dragih roditelja. Prišao sam svojoj nekadašnjoj sobi, pristojno pokucao, te zastao na odgovor kako smijem ući. Nisam ga dobio. Pokucao sam ponovno, tišina se nastavila sve dok se nisam potiho predstavio. Zatim sam dobio odobrenje za ulazak, uz pitanje da li smo sami. Potvrdno sam odgovorio, te sa strahom, zapetim u grlu, ušao u sobu. Anna je sjedila za mojim nekadašnjim radnim stolom, mjestom za učenje, te ispred sebe imala stolno zrcalo i pregršt ženskih stvari, pomagala za uljepšavanje. Ušavši, zatvorio sam vrata, tiho, i zastao čekajući njenu sljedeću reakciju. Bila je mirna, promatrala se u zrcalu, nanosila je nekakvu šminku na lice, a onda se napokon slomila. Plakala je govoreći kako već dva dana traži način da prekrije sve te masnice jer morala bi sići na obiteljski ručak, ali to nikako ne može učiniti jer se taj nered ispravno ne može sakriti. Bojala se da se moj brat ne bi još više razljutio, tresla se i lagano predavala stravičnoj histeriji. Svu šminku, koju je barem dvadeset puta stavila na sebe, suzama je otjerala barem još duplo toliko puta. Prišao sam joj još bliže, došao do nje same, pa položio svoje dlanove na njena ramena. Uzdahnula je, kao da osjeća olakšanje, pa se potom okrenula prema meni i jasno me pogledala u oči. Ostao sam skamenjen, ojađen i ponovno zaljubljen, jer takav sam i bio kada sam je prvoga puta ugledao. Samo nisam smio niti sebi to priznati, a pogotovo njoj.
Oči rubova od tame, i dalje, samo sve slomljeno staklo u očima više nije bilo samo staklo, nisu to više bile te boje, nije bilo ono što vidjeh u početku, bilo je to još više zadivljujuće, ali nekako mutnije hladnije, ledenije. Nisam dovoljno razumijevao njezine oči, ali smatram da je ona u mojima pročitala i više nego je dovoljno. I zaljubljenost u nju, i čuđenje, i mržnju prema bratu, obitelji, prema svemu osim prema njoj.
Ustala je, oči su joj postale slijepo kamenje, zeleno, pa bijelo, pa smeđe, promjena za promjenom, a ja sam morao sjesti, jer poljubila me, očima, ničim drugim, ostala je vjerna mome bratu kojega nije niti bilo niti je mario za to što Anna isplakuje drago kamenje. I dalje sam sjedio, gledao nejasne suze koje mi je darivala, pokušavao sam joj ipak reći onu bolnu istinu, ne mareći za sudbinu u krugu poštovane obitelji, ali Anna je znala, oduvijek, stoga mi je poklonila riječi koje nikako nije morala, ali je zapravo smjela, jer, neće joj se više zamjeriti. Neće, jer zna kome će se, ako zatreba, obratiti. A riječi koje mi je rekla, posebne su…

Nije ih rekla, pogledala je u mene onim prvim očima, zjenicama satkanim od tisuću razbijenih staklenih motiva, ukrasa, boja, dimenzija, a onda je sve to pretvorila u suze od leda, malene komadiće tuge zamrznute u vječnost. I odmah sam znao gdje se nalazi, zašto nije bila među nama na objedu, zašto se uzaludno uređivala pred zrcalom…
Svi su znali, osim mene, i ono o bratu što sam mislio da samo ja znam, ali nije bilo tako; prvijenca se moralo zaštiti, dati mu priliku da još jednom postane sin Zvijeri, da slama sve oko sebe, kako bi bio sretan, raspamećen, ali sretan. I to na kraju otac i majka naprave svome djetetu, odgoje ubojicu drugih duša, i to njima na čast ostali trebaju razumjeti?

Annu sam pronašao u zamrzivaču, sklopljenih očiju, golu i punu modrica. S nje sam prvo morao maknuti staro zamrznuto životinjsko meso, te povrće, koje je poslužilo kao krinka, a potom sam izvadio njezino tijelo i odvukao ga u svoju sobu pred ogledalo kako bi se još jednom mogla dotjerati kao dama, kako to i zaslužuje. U toj sobi će i ostati. Stariji nositelji mojega prezimena nikada se više neće probuditi, led je najednom postao slobodna voda, brat će uskoro doći kući, pomaziti se s taticom i mamicom, odnosno sa mnom…

Foto: www.pexels.com

Odgovori