Mario Lovreković: Demon zub

Čovjekov susret s prirodom u najvećem postotku slučajeva završi tragično, ponajviše za samu prirodu, ali nerijetko i za samog čovjeka. I bez obzira na sve dokaze kako čovjeka treba čim prije udaljiti od prirode, on je, kao glavni predator, i dalje prisutan. Čini zlo na svakom koraku prvenstveno kako bi udovoljio svim svojim primitivnim potrebama i olakšao si nastavak života, u svom kratkom razdoblju bivanja, ne mareći za generacije koje dolaze i koje će biti primorane plaćati danak za grijehe svojih otaca. Naravno, čovjeka nema tko udaljiti od prirode, pa se ona sama ponekad snalazi kako zna i umije, a onda milost postaje termin koji postoji isključivo u starim povijesnim udžbenicima o čovječanstvu. Priroda – koliko može biti lijepa, dvostruko toliko može biti okrutna i nemilosrdna.

Jedan predator u ljudskom obličju pružio je prirodi prigodu, nadasve i savršeni motiv, za koračanjem čvrstom stazom osvete. Navedeni predator se s dvojicom svojih sinova, istog unutarnjeg svjetonazora, bavio istjerivanjem malenih čupavih demona s dva velika prednja zuba – tako ih je on osobno nazivao. Prljavi obiteljski posao bio je deratizacija, ali ne bilo kakve vrste. Demon Zub, kako su predatora zvali oni koji su vapili za njegovim uslugama, a ponajviše zbog njegova vlastita dva isturena sjekutića, imao je poseban način kako uhvatiti glodavce, a zatim i kako ih pospremiti u kočiju za beskrajno putovanje na vječne livade. Posebno je pazio na to da se svaki glodavac uhvati živ, a nakon što bi ih sve pohvatao i odveo u svoj radni prostor jednostavno nazvan Radiona, nastao bi živi pakao za jadnike koji su bili uhvaćeni. Smrt bi im bila pažljivo odabrana i priređena, načina je bilo pregršt, ali Demon Zub je najviše prakticirao kuhanje, bacanje u vatru, probadanje šilom, odsijecanje udova i naposljetku, ako ne bi bio pretjerano umoran, deranje krzna. Naravno, sve je to činio dok su životinjice još bile žive, kako i priliči umno ograničenom predatoru. To cjelokupno mučenje i sakaćenje u njemu je budilo jedinstvene osjećaje, onakve do kakvih sam nikada nije uspio doći. Osjećao je nadmoć, snagu, a najgore od svega bilo je to što je bio uvjeren kako čini dobro jer na takav način dijeli pravdu, jer tko su ta malena stvorenja da nama ljudima zagađuju okoliš, da nam uništavaju domove za koje smo cijeli život radili, tko su ti glodavci da među nama ravnopravno hodaju? Da su trebali misliti i hodati na dvije noge, Bog bi se za to pobrinuo, ovako nema smisla dopuštati im život. Na taj je način Demon Zub razmišljao. Očito nije imao većih problema u životu, pa su mu glodavci bili najveća smetnja i prijetnja na svijetu. A možda je problem bio i u tome što je i sam ličio na glodavca, pa je, sebi tako lijep, htio ostati jedini živući ljepotan na zemlji.

Svoj je posao radio godinama, ubio je preko deset tisuća glodavaca, a prestati nije kanio, već je svoj mračni um preslikao na svoje sinove, ali oni su priča za sebe – jedna ružna nedovršena priča. Klao je, palio i kuhao svakoga dana, uživao je u sitnim urlicima svojih žrtava, međutim jednoga dana sve je naglo prestalo. Nitko ga više nije zvao, nitko nije imao problema s miševima, nitko već neko vrijeme nije vidio niti jednog jedinog štakora, nitko nije imao zamorca na umoru, ništa se nije događalo. Demon Zub je nakon četiri dana postao očajan. Prvo je pomislio kako je istrijebio sve krznaše u okolici, međutim vjera u tu činjenica nije trajala dugo jer je znao koliko se brzo glodavci razmnožavaju. Raspitivao se po mjestu u kojemu je živio, zvao je čak i susjedna mjesta, ali nitko nije niti vidio niti čuo pa i jedno krznato biće.
Prošlo je još nekoliko dana, stanje je bilo jednako, i predator se brzinom sna počeo pretvarati u ljudsku ljušturu bez sokova i mesa. Dosada ga je nagrizala, osjećaji, na koje je navikao, su mu počeli nedostajati, žalio je za uzbuđenjem, osjećajem nadmoći – žalio je zapravo za svojim životom.
Tako žaleći, dočekao je smiraj svojeg devetog dana bez krvi. Sumrak mu je godio, stoga je hodao oko kuće, udisao miris šunke koju mu je žena spravljala za večeru, nije se niti nadao da će tako brzo oživjeti, ali posrećilo mu se, stoga i jest oživio. Ispred sebe je ugledao malenog bijelog miša s tankom sivom prugom smještenom na čelu. Uzbuđenje je odmah napalo grubog predatora koji je automatizmom posegnuo za kamenom na kojega je netom bio stao. Dograbio ga je i snažno zamahnuo bacivši ga u smjeru nesretne životinjice. Miš je bio pogođen ravno u glavu. Tanka siva pruga na njegovom čelu postala je crvena, krv se počela spuštati preko očiju i njuškice malenog bića. Činilo se kako će mu lubanja prsnuti i iz sebe van izbaciti kašasti, smrvljeni mozak, međutim ništa se od navedenog nije dogodilo. Demon Zub je u čudu promatrao svog krznenog neprijatelja, a ovaj – kao da se apsolutno ništa nije dogodilo. Krv je polagano prestajala curiti, siva pruga više nije bila crvena, a miš je samo trznuo glavom, kao da se stresao od hladnoće, polizao je šapice i umio se njima. Nakon toga je i dalje mirno stajao ispred čovjeka koji je pomislio kako je upravo počeo teško halucinirati. Predator se pokrenuo, prišao je mišu na nekih pola metra, te podigao nogu savivši je u koljenu. Potom je snažno zagazio tlo na mjestu gdje se miš nalazio. Maknuvši nogu uvjerio se kako je krznaš nestao. Okretao se oko svoje osi ne bi li ga ugledao, kada doista – miš se nalazio točno iza njega. Stajao je hrabro, blijedo promatrajući previše uzbuđenog gorostasa ispred sebe, a onda, u sekundi, mali bijeli miš više nije bio sam. Pored njega je stajao još jedan, nešto veći i tamno sive boje. Njuškao je čovjeka ispred sebe, s određene udaljenosti, i promatrao ga istim tupim pogledom kao što je i bijeli miš. Predator je ustuknuo, pa povicima i pljeskanjem dlanova pokušao preplašiti malena stvorenja ispred sebe. Oni se nisu pomicali, već su sitnim koracima krenuli prema njemu. A onda, kao s neba da su sišli, s lijeve strane pojavili su se novi miševi. Iza njih se nalazilo nekoliko vjeverica, a iza njih svizac, dabar i puh. Šum s desne strane odao je još nekoliko desetaka životinja. Štakori, hrčci, zamorci, nutrije, činčile, još miševa i još vjeverica. Svi su svoje poglede uperili u čovjeka, predatora, koji više nije bio uvjerljivi vladar njihove zemlje. Demon zub je postao malena curica koju zreliji dječaci tjeraju sa školskog igrališta jer im smeta u nakani da započnu igru maltretiranja najmlađeg od njih. Čovjek je bio izbezumljen, nije se uopće pomicao, ali ubrzo zatim i jest, jer je iz kuće začuo prestravljene krikove svojih sinova i svoje voljene. Naglo se sabrao, okrenuo, pa trkom uputio u svoje skrovište. Kada je ušao, na hodniku je ugledao tijela svojih sinova kako, zbog rada živaca i tetiva, gotovo bezmesna trzaju svojim osakaćenim udovima. Još su bili svjesni boli koju su na dar dobili od prirode. Žena je ponovno kriknula i čovjek je krenuo u smjeru zvuka, prema kuhinji. Prizor je bio još stravičniji, njoj je glava bila potpuno oglodana dok ostatak tijela nije bio niti dotaknut. Prišao je, sagnuo se, ali protiv volje prirode ništa nije mogao učiniti. Na trenutak nije znao što bi poduzeo, strah je uzeo čekić i čavle te mu stopala čvrsto pribio za tlo. Stajao je i gledao prema vratima kroz koja je ušao u prostoriju, a kroz njih je naprestano ulazilo još i još krznatih životinja. Cijeli pod kuhinje bio je preplavljen malenim glodavcima koji su kesili svoje sjekutiće prema ubojici, mučitelju i neprijatelju svih krznaša na svijetu. Demon Zub je započeo molitvu, osjetio je kako mu svijeća dogorijeva, kada najednom sve životinje utihnu i pomaknu se na lijevu, odnosno desnu stranu, tvoreći tako maleni prolaz u kuhinju. Tim je prolazom polagano kročio maleni bijeli miš s tankom sivom prugom na čelu. Prišao je predatoru, koji je punio gaće, i zatim mu tiho rekao: „Oprošteno ti je.“
Primat je bio otet od razuma, nije pojmio kako to životinja može govoriti kada se Bog pobrinuo da tako ne bude. Činilo mu se kao da proživljava jednu basnu strave i užasa, ali bez obzira na to, drhtavim glasom je uzvratio: „Što to?“
Miš se nasmiješio, zavrtio glavom, pa odgovorio: „Znao sam da nećeš znati što ti opraštam, zato je cijena i bila tako velika.“
Životinje su naglo potrčale van iz kuće, sreća se mogla pronaći na svakom prisutnom licu, a Demon Zub je samo sjeo na pod kuhinje i šutke promatrao svoju suprugu svježe oglodane glave.

Foto: www.pexels.com

Odgovori