Maja Ušić: Crkva (I. dio)

San je bio stalno isti. Prekrasan dan, crkva, svijeće, puno ljudi i prekrasna djevojka u vjenčanici. Vjenčanica je bila zaista nestvarno lijepa. Kao da je istkana od materijala nalik mjesečini. Pratila je mladenkinu figuru nježno, diskretno naglašavajući njeno tijelo. Duga plava valovita kosa spuštala se na leđa otkrivajući prelijepo lice i pune usne. Velike plave oči dominirale su tim lijepim licem, poput dva opala. Bila je sretna dok je stajala pored muškarca svojeg života. Odjednom, naglo, sve se zatamnilo, smračilo se. Vrata crkve naglo su se ovorila u navali divljeg vjetra i začuo se smijeh. Podmukao, tih, pomalo puten. Smijeh žene. Odzvanjao je prostorom, dominirao njime, obuzimao i gutao svjetlost oko sebe. Zatim se začuo vrisak i sve bi nestalo. Probudila bih se u znoju, suzama i strahu. Ta se djevojka u mojim snovima pojavljivala tek odnedavno. Proteklih mjeseci sanjala sam taj san gotovo svake noći. Zapravo od kad smo ja i moj zaručnik odabrali lokaciju za vjenčanje. Radilo se o malenom selu, malo dalje od grada, daleko od gradske vreve i gužve, daleko od gradske vreve i gužve, daleko od svih zvukova i užurbanosti grada. Malo, romantično mjesto obilježeno zvukovim ptičjeg pjeva i idilom romanse. Istog trena kad sam vidjela to mjesto na internetu znala sam da želim tamo stupiti u brak. Nisam baš bila neki romantični tip, ali to mjesto mi je odmah priraslo srcu. Na prvi pogled mi se učinilo poznatim i nekako toplim. Odmah sam ga pokazala Viktoru, mom zaručniku, i oduševila se kad se i njemu svidjelo. Poljubio me u kosu i rekao:
– Super je, ići ćemo ga malo bolje pogledati. Možda i ostanemo par dana – oduševio me tim prijedlogom i odmah sam rezervirala dvije sobe u lokalnom pansionu. Bila sam presretna što imam takvog muškarca kao što je Viktor. Podržao je svaku moju ludost i tamo gdje sam ja bila vatra on je bio voda, gdje sam ja bila nemir on je bio mir, a razumjeli smo se bez riječi. U zadnje vrijeme bio je pomalo čudan ali imao je puno posla pa sam to pripisivala umoru. Jadan, radio je po cijele dane, dolazio bi umoran s posla i odmah bi zaspao kao top. Ipak, koliko je god mogao, trudio se da mi pomogne oko organiziranja svadbe. Svaku smo odluku donijeli skupa i u sve je bio uključen. Bilo mi je posebno drago što se složio sa mnom oko lokacije jer mi je to bio najveći problem. Ni sama ne znam koliko sam već lokacija pogledala i ni jedna me nije toliko zaintrigirala kao ova
I tako, spakirali smo se i otišli već sljedeći vikend. Viktor me ugodno iznenadio kada mi je rekao kako je na poslu uzeo par slobodnih dana pa možmo, budemo li željeli ostati par dana dulje. Odlučila sam da ću mu na tom izletu reći najvažniju vijest. Naime, bila sam mjesec i pol trudna. Još se nije vidjelo pa nije ništa ni primijetio a ja ga nisam željela opterećivati dok je imao toliko posla. Bila sam čak malo i u strahu da uopće ne bi registrirao što sam mu rekla koliko je bio obuzet poslom. Zato ću mu reći u miru i tišini. Dok budemo posvećeni jedno drugom. Unaprijed sam se veselila njegovoj reakciji, zamišljala njegov izraz lica. Pokušavali smo već neko vrijeme no na žalost bez uspjeha, sve do sada.
Vozili smo se sporednom cestom. Viktor je rekao da želi uživati u miru i tišini stare ceste, a ne juriti po autoputu. Meni je to savršeno odgovaralo jer sam zbog svog stanja morala vrlo često mokriti. Njemu sam slagala da sam se prehladila jer nisam željela pokvariti iznenađenje. Razgovarali smo cijelo vrijeme, smijali se, šalili i prvi put nakon duljeg vremena vidjela sam ga opuštenog i sretnog. Vozili smo se prekrasnim zelenim krajolikom s bujnim šumama, izgledalo je kao da ulazimo u bajku. Utonuli smo u ugodnu tišinu i ja sam imala priliku malo proučiti njegov profil. Imao je kao ugljen crnu kosu i nefritski zelene oči. Takvu zelenu boju nisam nigdje vidjela. Bio je predivan. Sa pomalo oštrim crtama lica i četvrtastom bradom izgledao je kao maneken. Bavio se veslanjem i imao prekrasno građeno tijelo. U zadnje vrijeme imao je boru zabrinutosti između obrva. Mučio ga je posao ali i nešto drugo osim posla. Bilo je očito. Nadala sam se da će mi sada za vikend reći o čemu se radi, kada se makne od svega. Primijetio je da ga gledam pa se nasmiješio i uhvatio me za ruku
– Volim te, znaš? – rekla sam mu. On kao da je progutao knedlu. Vjerojatno mi se samo učinilo jer je u sljedećem trenutku uzeo moju ruku, prinio ju usnama i nježno poljubio.
– I ja tebe malena. I nemoj to nikada zaboraviti! – oči su mu malo čudno zasjale i na tren sam se zabrinula. No već u sljedećem trenutku sve je prošlo jer smo se približavali ulazu u selo
– Evo nas! – rekao je vedro, prenoseći tu vedrinu i na mene. Morali smo se malo koncentrirati da nađemo pansion jer nije bio odmah vidljiv sa glavne ceste. Ipak, bilo ga je iznenađujuće lako naći s obzirom na to da je pansion bio boje breskve dok su ostale kuće bile bijele. Pansion je bio prekrasan. Iznutra obojan pastelnim bojama i namješten antiknim namještajem imao je onaj neki šarm doma. Na recepciji nas je dočekala ljubazna vlasnica koja nam je dala ključeve sobe i obraćala nam se s „dušice“. Viktor i ja smo se pogledali i trudili se da se ne nasmijemo. Ni on ni ja nismo baš bili tipovi koji vole takve sladunjave stvari ali meni se tada ta sladunjavost sviđala. Možda me trudnoća promijenila jer me inače ni mrtvu ne bi našli na takvom mjestu. Na čuđenje samoj sebi jako jako jako mi se sviđalo. Pa čak ni dojam da je sve to namješteno nije umanjilo pozitivan osjećaj koji sam imala u vezi tog mjesta. Dok nas je vlasnica vodila stepenicama u našu sobu Viktor je napravio dramatičnu facu u maniri nijemih filmova pokazujući oduševljenje na što sam jedva prigušila smijeh i odalamila ga po nadlaktici. Na to mi se iskreveljio i nastavio koncentrirano slušati gospođu Korneliju, kako se zvala vlasnica. Izgledala je kao ona gospođa iz britanskih serija, koja blagonaklono sluša sve tračeve i druge gluposti i pravi se blesava iako je zapravo jako oštroumna. Mogla je imati šezdesetak godina i imala je sivu kosu spletenu u strogu pundžu, odjevena u cvjetnu haljinu dugu do koljena sa čipkastim ovratnikom. Imala je tople plave oči i presladak smiješak. Bila sam spremna staviti ruku u vatru da je bila vragolanka kad je bila mlada. Čavrljala je nešto neobavezno, veselo, cvrkutala o lokalnim ljepotama a ja sam to sa oduševljenjem slušala. Kad nas je odvela do naše sobe pozdravila nas je i ostavila nas da se na miru raspakiramo. Kad smo ostali sami Viktor me zagrlio i rekao
– Simpatična stara dama
– Da, baš je – odgovorila sam . Odmaknuo se malo od mene i dugo me gledao. Baš kad sam ga htjela upitati što nije u redu rekao mi je
– Promijenila si se u zadnje vrijeme. Nekako si se proljepšala, sva sjajiš. Mislim, uvijek si bila prelijepa ali u zadnje vrijeme baš blistaš
– Pa to je zato što sam… – zazvonio mu je mobitel i uz sočnu psovku odmaknuo se od mene i pogledao tko ga zove.
– Oprosti, moram se javiti – udahnula sam i slegnula ramenima. Ovo će biti teže nego što sam mislila ali doći će vajda na red. Dok je telefonirao u drugoj prostoriji (apartman je imao tri sobe, kupaonicu i terasu) ja sam izišla na terasu i duboko udahnula. Pogled se pružao do horizonta. Ispred mene je prolazila mala, uska rječica okružena prekrasnim zelenilom, a malo dalje na rijeci vidio se mlin. Pravi, pravcati starinski mlin. Zaista, baš kao da sam ušla u bajku ili zakoračila u nekakvu slikovnicu. Sve je bilo tako nekako savršeno, kompaktno, kao izbačeno iz nečije mašte i bačeno ispred mene. Viktor je izišao da mi se pridruži. Zagrlio me s leđa i udahnuo i on. Pogledao je oko nas i rekao
– Ovdje je zaista lijepo. Nego, nešto si mi htjela reći ranije – naslonila sam se na njega, duboko udahnula i onda rekla
– Da, jesam. Htjela sam ti reći da ćeš postati tata.
– Ah, baš super. Čekaj, što?!? – smijala sam se njegovoj reakciji. Isprva uopće nije registrirao što sam mu rekla, a onda me dignuo visoko u zrak i čvrsto stisnuo i zatim me nježno spustio na pod sav zabrinut i zbunjen i rekao:
– Sada te ne smijem više ovako dizati zar ne? Sada te moram paziti.
– Ma sve je u redu, trudna sam, nisam bolesna – na što me nježno zagrlio i cmoknuo u nos.
– Znam. Ali to ne znači da te neću maziti i paziti.
Začuli smo kucanje na vratima i otišla sam otvoriti. Viktor je ostao na balkonu. Prošao je rukama kroz kosu i na tren tako zadržao ruke, a zatim se grčevito uhvatio rukama za ogradu balkona. Bio je uzrujan. To je radio samo kad je bio strahovito uzrujan zbog nečega. Na žalost ili na sreću u tom sam trenu sve shvatila. Nisam bila glupa. Zapravo sam bila natprosječno inteligentna. Kucanje na vratima bilo je glasno i uporno. Gospođa Kornelija donijela mi je poruku s recepcije, telefon nam još nije bio prikopčan, a Viktorov je mobitel bio isključen nakon onog poziva. Zvala nas je gospođa Vesna iz agencije za vjenčanja da nam kaže kako će nas sutra odvesti na lokaciju. Znam da zvuči malo čudno, ali ja nisam imala mobitel, nije mi trebao. Zanimljivo, zarađivala sam za život od kompjutera. Popravljala ih, sastavljala, rastavljala. Ali, mobitel nisam imala. Gospođi smo prije nego smo došli rekli gdje ćemo odsjesti, objasnili joj da želimo tu lokaciju i sve je bilo sređeno. Zahvalila sam gđi Korneliji i otišla to reći Viktoru. Kad sam mu stavila ruku na rame trgnuo se. Znala sam da je imao drugu. Bilo je jasno. Ali ono što me iznenadilo, nisam se ljutila, nisam zamjerala. Bila sam povrijeđena i boljelo me. Ali znala sam da je gotovo. Volio me, a i bila sam trudna. Nisam se htjela nervirati oko nečega što je bilo završeno. Kad se okrenuo prema meni rekla sam
– Sve znam, nisam glupa. Ne opravdavaj se, ne objašnjavaj sve mi je jasno i razumijem te. Razgovarat ćemo kad se sve malo slegne.
– Ja… – moj veliki, snažni muškarac tada je zaplakao. Stisnuo me uz sebe i držao me tako.
– Oprosti, mrzim samog sebe, ne znam što mi je bilo, toliko mi je žao. Ne želim izgubiti ni tebe ni naše dijete. Nisam znao kako da ti kažem a ti si znala. Ja…
– U redu je. Prebrodit ćemo to. Samo mi obećaj da se više nikada neće ponoviti. Ponovi li se više me nikada nećeš vidjeti. Ni mene ni dijete – boljelo me, pogrešno je misliti da nije. Razdiralo me. Ali nisam se smjela koncentrirati na bol. Dijete je bilo važnije od svega. Pogledala sam prema mlinu i učinilo mi se da vidim djevojku u bijelom. Trepnula sam i slika je nestala onako brzo kako je došla. Malo sam zadrhtala a Viktor me jače stisnuo uz sebe misleći da mi je hladno. Voljela sam njegov miris. Oduvijek. Udahnula sam i odmaknula se da može vidjeti kako se smiješim. Zatim sam se popela na prste i cmoknula ga u bradu. Nadvisivao me za cijelu glavu i obožavala sam ga tako cmakati u bradu. Nasmiješio se i poljubio me u kosu. Pogledao me dugo, sa ljubavlju. Znala sam da je njegova afera zaista gotova barem s njegove strane. Jako je pogriješio a ja sam zatomljivala bol jer moja, naša beba bila je najvažnija.
– Neće se ponoviti, zar ne? – glas mi je malo zadrhtao iako nisam to htjela. Obujmio mi je lice rukama i njegove su prekrasne oči potamnjele od siline emocija.
– Nikada više, kunem ti se. Previše toga imam za izgubiti – vjerovala sam mu. Bio je iskren. Klimnula sam glavom i opet ga poljubila. Zapuhao je lgani vjetrić i nebo kao da se naoblačilo. Ovaj mi je put zaista i postalo hladno pa smo ušli unutra. Raspakirali smo se do kraja i onda se spustili u prizemlje nešto pojesti. Gospođa Kornelija nas je odvela za stol i upoznala nas sa još jednim parom. Jan i Petra. Bili su jako dragi i simpatični, do ludila zaljubljeni jedno u drugo. Širili su pozitivnu energiju oko sebe i jednostavno su se savršeno nadopunjavali. Uživali sam u njihovom društvu, smijala se s njima a kada su saznali da ovdje gledamo lokaciju za vjenčanje oduševljeno su zapljeskali i izljubili nas. Ne pamtim kad sam se zadnji put tako nasmijala. Bolio me trbuh a prvi put nakon duljeg vremena vidjela sam i Viktora kako se smije i zbog toga bila još sretnija. Vjerovala sam u nas. Znala sam da ćemo uspjeti. Nravno, izmijenili smo brojeve telefona sa njih dvoje i dogovorili se da ćemo se svakako čuti. Još smo se smijali kada smo ušli u sobu, bilo nam je predobro. Legli smo na krevet pokušavajući se prestati smijati a onda me poljubio. Isprva nježno i lagano pa sve strastvenije. Vodlili smo ljubav cijelu noć a on je bio nevjerojatno pažljiv. Bojao se da ne povrijedi mene ili bebu. Bilo je divno. Ujutro smo pili kavu na terasi ja još uvijek u kućnom ogrtaču a on u donjem dijelu piđame. U jednom se trenu zagledao u mene i nekaki se zaneseno smiješio. Upitno sam ga pogledala a on mi je rekao:
– Prelijepa si. Oduvijek si bila lijepa ali sada si zaista prekrasna. Trudnoća ti odlično stoji. Ne mogu te prestati gledati, zaista si prelijepa – postala sam još sramežljivija nego inače i laskao mi je njegov kompliment
– Hvala ti -oduvijek sam bila povučena i sramežljiva ali odnedavno sam postala još osjetljivija. Valjda zbog hormona u trudnoći, ali zaista sam bila osjetljiva. Naravno, neću lagati. I sebi sam postala ljepša. Moja i inače crvena kosa dobila je na sjaju i volumenu, lice mi nije nikada imalo puno pjegica a sada je i to malo što sam imala savršeno stajalo na mojoj koži. Prvi put u životu bila sam uvjerena u to da zaista jesam lijepa. Naravno da to uopće nije bila najvažnija stvar na svijetu ali bilo je dobro da muškarac kojeg voliš smatra da si lijepa. Uhvatio me za ruku preko stola i nježno poljubio.

Nastavlja se…

Foto: www.pexels.com

Odgovori