Maja Šiprak: Dolina želja – zlatna

Začudi me svaki put iznova tišina
u kojoj uvijek postojiš
istom mirnom polegnutom vječnosti
kao pijesak u pustinji

Lakonogi koraci polaze u budućnost
bez jeke i sjene …
misli obilaze daleku kuću pored šume
iz koje izlazi samo neprepoznatljivi obris

Ako zapišem stih, na grani
Zapjeva ptica i njeno pero
Po nevidljivom svitku bilježi
Sve dane naših propuštenih susreta

Tvoj glas je tako prirodan
u buci vodotoka pored kojeg prolazim
samo mjera za traženje i ostanak

Na rubovima razuma preispituju se htijenja
u dolini želja samo trava pokriva sva sjećanja
tijelo mirno prede,
sita umirena divlja mačka u opreznom polusnu
između dva lova i dvije gladi

A u slavu onih koji su sve svoje ljubavi
ostavili u tišini vlastite pobjede nad sobom samim,
iza kojih nisu ostale strastvene poeme
već srebrnkasti instinkt ljubavi

Foto: www.pexels.com

Odgovori