Lidija Deduš: Wiehlerovi gobleni, najsitniji bod

nakon tatine smrti, mama je oprala njegove kroksice. dok su se sušile na rubu kade, a ona se spremala oprati i sebe, začula je korake po hodniku. koraci su se približavali, zastali ispred kupaonskih vrata, prošli kroz vrata, a onda su kroksice same od sebe s ruba kade pale u kadu. „ti se meni možeš smijati koliko hoćeš, ali ja znam da je to on meni došao u posjetu“, rekla mi je u nedjelju za ručkom. nije mi bila smiješna njena vjera, nego to što je odabrao trenutak dok je ona bila gola u kupaonici.

***

sitna starica na blagajni u supermarketu. giba se prema blagajni u ritmu reda. iza nje ostala su pijačna kolica s ručkom, na dva kotača. kad je trebala spremiti kupljenu robu, starica se okrenula u čudu i uskliknula: jao, oprostite, zaboravila sam svoj auto!

***

rano je jutro. nakon cjelonoćne vožnje, prijateljica i ja stižemo na otok. umorne i neispavane, sjedimo u parkiću i na karti provjeravamo u kojem smjeru trebamo ići da pronađemo smještaj. dok sjedimo, počinje pjevati neka ptica. pomislim: nema razlike između kopna i otoka. ta ptica pjeva identično kao i ona koja pjeva u isto ovo vrijeme svakog jutra ispred moje zgrade. držala me ta misao sve dok nisam shvatila da mi u ruksaku svira budilica na mobitelu.

***

imala sam divnu bijelu košulju. kopčala se cijelom dužinom na leđima. naprijed su u pitanju bili neki volančići. visoka kragna. mama mi je zabranila da se u njoj spuštam na toboganu. ja sam ipak to učinila. i poderala štrample sa stražnje strane koljena. štrample sam kod kuće skinula i bacila u smeće. kad me mama pitala šta moje poderane štrample rade u smeću, rekla sam: mama, ja stvarno ne znam kako su one tamo došle iz ormara.

***

zaključala sam se u wc-u u babinoj kući i nisam se znala otključati. tata se morao popeti na krušku, pa ući kroz mali uski prozorčić na vrhu zida. tad je još bio šlang i u formi. kad je ušao, počeo se derati: šta se kog boga dereš, čujemo te i mi i oni nakraj sela!

***

za kaznu što sam bila neposlušna, baba me zaključala u sobicu. kroz vrata sam je pitala: a koliko dugo ću ja biti tako zaključana? baba je rekla: do kraja života. pitala sam: je li to za osamdeset godina? baba je rekla: da. nisam bila žalosna ni uplašena. u sobici je bila plastična košarka s klikerima i stoljetni kalendar. bila sam spremna odslužiti tu robiju.

 

Foto: Zoran Žmirić

Odgovori