Krunoslav Mrkoci: Struktura života u tropima

1.
Nesnosna je vrućina i sparina u tropima. Ovaj grad daje vedro, bučno, veselo. Radosno se prepušta zavodnicima i avanturistima, tragačima, poput mlade, lijepe bludnice ležeći razuzdano na krevetu. Zabacuje glavu unazad, u trenutcima ekstaze, uz glasan smijeh, i predivan osmijeh na tom lijepom tamnom licu.
Ovaj grad je kreolka i mulatkinja. I životom, i stasom, i bojom, i temperamentom. Njegov glas je ženski: ali taman, dubok. I radosti i tuge njegove poput pritajenih su vatri što ih kreolke i mulatkinje nose u svojim dubinama; u svojim njedrima, u svojim plućima, u ružičastim pupoljcima svojih grudi.
Oh, ovaj grad u tropima, toliko daje; toliko, toliko ima za ponuditi! Sa svojom jutarnjom vrevom na ulicama, na lokalnim tržnicama, gdje crnkinje sa šarenim maramama na glavama prodaju bijele kokoši. Sa svojim strašnim podnevima na opustjelim ulicama, gdje ponekad netko, neki turist bijelac, ne poznajući pravila prirode, zastane na uglu ulice iznemogao, dok se znoj cijedi s njega, ispod njegove havajske košulje, sve mokre i natopljene. Pod kutom gdje podnevno sunce nesmiljeno udara u glavu, u tjeme, prodirući sve do mozga i do užegle moždane srži. A iza drvenih škura, vrata i prozora padaju dugačke bijele zavjese, kao snjegovi. Mrežice sprečavaju ulaz muhama. Kuće u ovom dijelu grada su stare dvokatnice, prežitak kasnokolonijalnog doba. Bijele, okrečene u bijelo, s vidljivim drvenim gredama mjestimično, obojenim u crveno ili zeleno, s krčmama, trgovinama i svratištima u prizemlju. I sve je tako staro, kolonijalno.
Uredniji je dio oko luke i pristaništa, no, što se ide dalje u unutrašnjost grada, ovaj grad sve više otkriva svoje pravo lice, srce koje kuca.

2.
Vreva dosiže maksimum sa spuštanjem mraka. Ožive svi barovi s terasama što gledaju na ulicu. Unutra, crni ventilator vrti se i vrti viseći sa stropa, dok crni barmen smireno lijeva alkohol u čašu. Rum, viski, mojito … Bijelcu se cijedi znoj s lica, još uvijek, unatoč mraku, i ne prestaje se cijediti.
Zdravom mladiću, atletske građe, na pragu 30-ih ili možda čak već oko 35., ovaj grad pruža toliko, toliko mnogo. Oduvijek je sanjario o tropima. O ugodnoj klimi, o moru, o pješčanim plažama, o barkama usidrenim u luci, o glazbi Kariba, o mulatkinjama, o zabavi, noći i plesu … I sada ima sve to, ovdje, kamo ga je poslala njegova farmaceutska tvrtka iz Europe. Da u ovom gradu, na Karibima, da ima ured i da vrši neku od administrativno-trgovačko-komercijalno-prezentacijskih uloga u čistom, klimatiziranom, modernom, dosadnom uredu na jednom od najviših katova jedne od najviših zgrada u novogradnji…
No, život je ondje dolje: na tim pulsirajućim, vrućim, tropskim, prašnjavim ulicama, ispunjenima posvećenom bijedom materijalnoga života, polugladi, i pulsirajuće potrebe u utrobama mladih muškaraca i žena.

3.
Ovaj grad daje mnogo, poput najljepše, prirodne, zavodljive crnkinje. Ali on nije bludan; on nije razvratan; on je jednostavno takav kakav jest: prirodan.
I daje, i čini ono što mu njegov razum, povezan s utrobom prepunom instinkta, što mu govori da čini: da živi, da bude.
– “O, no, Mister … this is no place for thinking … just for do it … Mister” …- kaže nasmiješena, mlada, zavodljiva, prekrasna crnkinja, smeđezlatnog tijela, dok joj osmijeh na licu blista ispod mjesečine.
Željela bi ona postati njegovom “special girl, special woman, just for you…” Zna da je ovaj gringo nekakav “boss in tall building”.
Ali on već zna, poznaje takve djevojke; čuo je sve priče svojih znanaca Amerikanaca i Kanađana o njima; o takvim lokalnim djevojkama. Odlazi dalje, u noć, u glazbu… ostavljajući Amaliju samu. – I have to go now – kaže joj. See you, maybe tomorrow!

4.
Nakon cijele noći provedene na ulicama, u barovima, teturajući se vraća u svoj apartment, u posebnoj četvrti sa zidovima, kamerama i čuvarima. Za strance koji ovdje žive i rade. Sutra je nedjelja. Noć je već počela popuštati i polako se počela razrjeđivati gusta tmina. Još malo pa će svanuti. Uskoro. Bacio se na svoj krevet, polugol, skinuvši tek bež hlače i košulju kratkih rukava.

5.
Probudio se. Soba je bila ispunjena svjetlošću, što je dopirala izvana, kroz velike staklene zidove klimatiziranog apartmana. Izašao je na balkon. Zvonjava se razlijegala zrakom, dopirući s obližnjeg starog zvonika San Sebastiana. Luka, morska pučina u daljini… Znao je da je jutarnja vreva već zauzela brojne uličice siromašnih četvrti (koje čine većinu ovog grada).
U ovoj njegovoj, klimatiziranoj kuli bjelokosnoj, živeći ovdje već nekoliko godina, sve više se osjećao kao svojevrsni redovnik, pop na zadatku, misijskom, u tropskoj koloniji. Sve više se osjećao s jedne strane kao u zamci, svojevrsnoj klopci, možda, iz koje bi trebao otići. S druge strane ovaj grad ga je nadahnjivao i privlačio detaljima; dolje, u starim četvrtima …
Bojama, nekakvom energijom nesvjesnom, koja proizlazi iz unutrašnjosti, iz same srži njegovih stanovnika. Pokušavao ih je proniknuti, te domoroce, taj domaći svijet tropa, crnce i mješance; tropska melasa potomaka robova, misionara i osvajača. Zlato, šećerna trska, rum, plantaža, tijelo, krv, znoj. Pregibi tijela, udarci bubnja, i toplina utrobi mladih crnkinja. Ritam života, i šarene haljine.

6.
Ježio se od onih njihovih rituala, u koje vjeruju, od kojih osjećaju snagu, zaštitu, pouzdanje i strah istodobno; veliki strah što prodire i počinje od kostiju i širi se tijelom. – Duhovi su prisutni! Osjećam prisutnost! – vikao je netko iz okupljene mase…. Bilo mu je malko muka, i išlo mu je na povraćanje, dok je prisustvovao jednom takvom ritualu noću, pod mjesečinom. Na obali, na pijesku, u jednoj uvali. Mnoštvo ljudi, bubnjevi, ples skupine u transu. Bijele kokoši, nož, krv, uzvici, ples. Plesači u transu uzvikuju riječi… Bijela koza. Krv…. Pijesak poprskan krvlju… Složeni zeleni oltari od palminog lišća na kamenu … Noć.
7.
Klonio se takvih stvari. Zanemarivao ih je, i pokušao se držati tijekom izlazaka mladih djevojaka i njihovih gipkih tijela.
Mada je čuo da ima i podosta mladića ovdje, koji mijenjaju svoje tijelo i vrijeme u zamjenu za novac. Cijela ekonomija ovoga grada, pa i cijelog otoka, ovisila je u određenoj mjeri, kao i ekonomija svih tih siromašnih, zapuštenih, zaboravljenih tropskih predjela o turizmu i o stranim, imućnim turistima, što su dolazili ovamo upražnjavati svoje erotske, seksualne, pa čak i emocionalne maštarije.
Seks turizam bio je ključan za ove krajeve, za ovo i brojna ovakva tropska podneblja. Bogati, pretežno bijeli svijet, sjevernih, kontinentalnih predjela, s tehnološki visokofunkcionalnim stanovima, životima, poslovima, i neuspjelim obiteljima i brakovima, ostavio je ovaj tropski raj sebi za razbibrigu i užitak. Ljudi u tim predjelima služili su kao svojevrsni likovi u nekom holoromanu, koji je bio vrsta privremenog bijega za bijelce i bogate stanovnike sjevernih kontinentalnih krajeva. Nakon epizode odmora, opuštanja i provoda, bogataši su se vraćali u stvarnost, u svoje stvarne živote, teške duše i srca odvajajući se od svojih živih tamnoputih ljubimaca i ljubimica.
Sve je bilo fer i pošteno. Ne može se govoriti ni o kakvom izrabljivanju, ropstvu, podcjenjivanju ili neljudskosti i nehumanosti.
Svi domaći, lokalni stanovnici imali su velike koristi od takvog turizma. Sve im je bilo, za njihove domaće uvjete, izvrsno plaćeno. Gdje bi inače drugdje i kako lokalni mogli zaraditi takav novac?
Za domaće, 20 dolara je kao 2 tisuće za nekog stanovnika Sjeverne Amerike.

8.
Najviše novaca na velikim antilskim otocima imaju zapravo mlade djevojke. I pokoji senzualni mladić vješto preodjeven u djevojku. Ponekad, tek će ga Adamova jabučica odati.
Turiste uglavnom poštuju; gledaju ih kao veliko blago. Čak se i takmiče i otimaju povremeno za njih.

9.
Međutim, ovaj grad koliko god senzacija daje i pruža posjetitelju iz stranih, dalekih krajeva; koliko god ugode i bezbrižnosti, i mojita i ruma, i glazbe i provoda i mladih tijela; toliko potajno, potiho uzima i oduzima. Ukoliko se stranac tamo zadrži godinama.
Uvijek isti specifični ritam dana i noći, ponavlja se, uvijek iznova. Uvodi svog zaljubljenika sve dublje i dublje u svoju ponavljajuću strukturu tropskog života. I dokle god je posjetitelj predan fascinacijama i podražajima, očekujući pododneva i noći s razigranom žudnjom; dok iščekuje svaki dan nova uzbuđenja i igre, za to vrijeme, vrijeme brzo prolazi, a život je ispunjen i lijep. Takoreći, klizi iz dana u dan, iz noći u noć.
Međutim, jednog dana dođe prvo pravo zasićenje; razočaranje. Život ovdje se čini ispraznim, uvijek ista cesta koja unatoč sitnim uzbuđenjima po putu, zapravo nikuda ne vodi. I tada samoća počinje glasno, sve glasnije kucati na vrata. Okružen tolikim ljudima, pićem, seksom, slobodnim vremenom. Sve je to postalo jednolično, mehanički, automatski, a ja sam i dalje sam. Usamljeniji nego ikad. Otuđen od ljudi koji ispunjavaju svatko svoja očekivanja, želje, potrebe. I tropski raj, lišen osjećaja uzbuđenja, lišen mogućnosti novog, pretvara se u pakao; u kotao jednoličnosti.

10.
Odlazim iz ovih tropa. Dosta mi ih je. Tražit ću kompaniju da me zamijeni, i da pošalje nekog drugog. Već sam sedam godina proveo ovdje, na ovom otoku, i dosta mi je. Odlazim iz ovih tropa.

Foto: www.pexels.com

Odgovori