Krunoslav Mrkoci: Snobizam, taština, egocentričnost

Mi imamo kao nacija ovog običnog materijalističkog snobizma na pretek, ali nama fali dovoljan broj bogatih, kulturnih, obrazovanih snobova, snobova koji ne samo da žive u vilama, nose fina skupa YSL odijela, voze skupe aute, nego i da čitaju. U Njemačkoj koliko čujem i vidim, postoji ta fina društvena krema visokog građanstva koje čita. Oni će platit u antikvarijatu popriličan iznos za neko staro, 19-stoljetno izdanje npr. rani prijevod Byrona na njemački, otisnut goticom. Ovi naši snobovi su samo izvanjski snobovi, oni vjerojatno niti ne peru zube redovito.
Osobno, nisam pristalica ikakvog snobizma jer ga smatram zatvaranjem u ladice, ograničavanjem itd., što snobovi zapravo rade sami sebi: koriste snobizam kao identitet kojim se predstavljaju sebi i drugima; usput, naravno, hrane svoj ego nečime za što smatraju da je dostojno njih samih kao posebnih, kao onih koji su iznad rulje.
Umjetnik, za razliku od drugih vrsta snobova, želi začuditi, šokirati čak, poljuljati uvjerenja, ukuse, dovesti u pitanje. Tako, netko bi mogao reći da su zapravo i umjetnici – vrsta snobova; koji plijene neobičnošću i više otrcanošću, nego skupoćom i kvalitetom npr. odjevnih marki, posjećivanjem baletnih i opernih predstava te zazorom prema “običnom” puku koji prakticira drukčije vidove zabave.
Umjetnik pristaje na to da ne bude prihvaćen od većine u društvu; pristaje na to da ga gledaju sa zazorom, prezirom, čuđenjem, neki čak i s ozbiljnim žaljenjem (jer nije on kriv za to kakav je; takav se rodio – misle neki).
Umjetnik pristaje na sve to, ukoliko je to cijena koju mora platiti za svoju samosvojnost i vlastitost. Pa ipak, umjetnik koji je iskren prema samome sebi, nije pomalo drukčiji od drugih, od većine, samo radi toga da šokira, skrene pažnju, da začudi; on/ona je takav zato što njemu/njoj npr. neki oblik ponašanja ili odijevanja odgovara – osjeća se dobro i ugodno u tome.
Onaj tko radi sa sobom neke stvari isključivo radi drugih, da privuče tuđu pažnju, taj nije samosvjestan i slobodan, nego je rob koji se hrani tuđim divljenjem, pažnjom, žudnjom, željom, pogledima. Njegovo viđenje sebe ovisno je o drugima, i bez njih ne postoji. Kažu da je taština jedna od glavnih mana ženskog karaktera, što znači, (kako nam pokazuje praksa svakodnevice) da ženski karakter nije isključivo vlastitost osoba ženskog spola.
Uh, koliko je samo taštih muškaraca! Samo što, taština nekih vidljiva je javno, dok taština drugih nije vidljiva tako javno, nego je poznata gotovo isključivo njihovim intimnim partnerima.
Uglavnom, svaki umjetnik je pomalo tašt i egoističan (egocentričan). Postoje, naravno, različite razine intenziteta taštine i egoističnosti, i različite razine vidljivosti kroz koje se spomenuto manifestira. (Egoističnost i egocentričnost nisu sinonimi, ali nisu baš niti previše daleki jedan od drugog.)
Ono što je zajedničko i umjetnicima i običnim snobovima, jest to da i jedni i drugi uglavnom uživaju u svojoj različitosti od drugih, od većine, od običnog puka.
Obični materijalistički snobovi izazivaju potajno divljenje, žudnju i želju kod većine pripadnika društva; želju da se bude poput njih. Umjetnici u velikom broju slučajeva elementima svoje izvanjske pojavnosti i nastupa izazivaju čuđenje i pomalo zazor, a rijetko možda čak i divljenje hrabrosti što su se usudili da budu otvoreno drukčiji od većine.
Usuđujem se reći da su umjetnici veći egoisti od ostalih snobova; čisto iz razloga: običnom snobu je važno da bude različit, ali dopadljiv drugima (u smislu uzora i modela savršenstva); umjetniku je najvažnije da se sviđa sam sebi; najvažnije mu je da bude dopadljiv sam sebi; do mišljenja svih drugih manje mu je, ako i uopće stalo. Umjetnik promatra svijet, ali je usmjeren sam na sebe; sam sebi je najvažniji. Pogledajmo jedan javni primjer iz povijesti: slikar Pablo Picasso. Njegov odnos prema “njegovim” ženama, paradigmatičan je za njegov odnos prema “drugima”, tj. “prema onima koji nisu ja”. U egocentričnosti i svijesti o vlastitoj važnosti, on je bio, čini se, gotovo pa savršen.
Da se vratim na temu snobizma, od koje sam se pomalo odmaknuo: dakle, ne podržavam snobizam kao oblik ponašanja niti kao svjetonazor. No, činjenica je da našem društvu nedostaju imućni kulturni snobovi. Pitat ćete: Pa kako to? Odakle sad to? Kome nedostaju snobovi? Nama; nama kao izrazito malom društvu (po broju stanovnika) nedostaju imućni kulturni snobovi. Zašto? Pa zato što su, kako to pokazuju primjeri iz drugih, većih i bogatijih europskih društava, upravo imućni kulturni snobovi pokretači i nositelji potrošnje i financiranja kulture u tamošnjim društvima.
To je onaj striček iz Njemačke, Francuske ili Belgije, s početka priče, koji nosi odijelo YSL, vozi skup automobil, pripadnik više srednje ili čak najviše klase (prema prihodima); on i njegova družica – kupuju knjige, pohađaju kazališne, baletne i operne predstave, slušaju i razumiju Wagnera. Navodno je, kako sam čuo, u takvim krugovima u Njemačkoj, na primjer, stvar prestiža i ugleda imati barem jedan doktorat, makar iz humorističkih (Entschuldigen Sie bitte!), humanističkih ili pak iz društvenih znanosti*.
*Nota bene, da u humanističke znanosti spadaju npr. povijest i jezici, dok su najizrazitiji predstavnici polja društvenih znanosti ekonomija i pravo.

Foto: www.pexels.com

 

Odgovori