Krunoslav Mrkoci: Na putu prema siru

Svojevremeno je David Beckham, nakon što je završio svoju nogometnu karijeru, postao UN-ov ambasador dobre volje te je obilazio daleke, zabačene i zaboravljene predjele svijeta, poput amazonske prašume, dijelova Afrike, Himalaje, itd. Zapravo, upravo ga gledam u jednom od njegovih pothvata, zabilježenim kamerom, gdje David kao veliki bijeli posjetitelj, prividno ugodnog, nenametljivog i skromnog nastupa posjećuje domorodačko selo na Papui Novoj Gvineji. O, da; riječ je o Papui! Navodno, jednoj od posljednjih utvrdi sporadičnog ritualnog kanibalizma.
I dok David Beckham, praćen kamerom na svakom koraku, ulazi u selo, jasno je da je u cijeloj toj priči o domorocima i o siromaštvu i gladi u svijetu, upravo on glavni lik u dokumentarcu u kojem je on još, uz sve navedeno, zapravo i narator filma.
I dok Beckham ulazi u selo, crni domoroci okupljeni u svojevrsni krug dočekuju ga obojenih lica, u živopisnim suknjicama od “slame”, s ukrasima na glavama i s kosti provučenom kroz hrskavicu pri završetku nosa. Oni najvjerojatnije uopće nemaju pojma tko je taj tip, taj bijelac; rečeno im je tek da ga trebaju dočekati spremljeni za svoj tradicionalni ples. I tako plešu oni svoj ples, i baš njih briga i boli ih džon za tog bijelca iz vanjskog, dalekog svijeta. Ne znaju oni niti tko je on, niti čime se bavi niti čemu sve to. Ti ljudi nemaju niti radio niti televiziju niti struju. Vjerojatno nemaju pojma niti što je nogomet. Beckham postavlja dvije grane drveta okomito te treću veže horizontalno. Potom napucava improviziranu loptu od bananinog zelenog lišća. Potom sjeda pored jednog domorodačkog djeteta te postavlja tamnoputom prevoditelju pitanje o konzumiranju slatkih gaziranih pića kao najnovijoj ovisnosti među siromašnima kojom oni zapravo pomoću šećera, iz npr. Coca Cole, zatomljuju glad.
Međutim, svatko tko nastoji barem pratiti problematiku vezanu uz način života ljudi u današnjem “trećem svijetu”, zna da je problem prekomjerne konzumacije tzv. “soft drinks” vezan prvenstveno uz siromašna agrarna društva dijelova Latinske Amerike gdje postoji robno-novčana razmjena i trgovine u blizini sela. Naime, Indiosi uzgajaju krumpir te ga prodaju lokalnim trgovcima za sitniš. Tim novcem počeli su kupovati Coca Colu, jedan od rijetkih proizvoda zapadne civilizacije kojeg si i oni mogu priuštiti. I tako su se navukli. Coca Cola je postala popularna. Majke i djeca svaki dan popiju po jednu (a možda i više) Coca Cola, nesvjesni rizika unošenja goleme količine šećera inače stranog njihovoj prehrani što je rezultiralo učestalijom pojavom debljine i dijabetesa. Međutim, David koji je čuo za tu pošast u zemljama “trećeg svijeta”, nekako je to povezao s izoliranim plemenom tamnoputih plesača u srcu Papue Nove Gvineje, koji niti nemaju trgovine u svojoj blizini niti sudjeluju u robno-novčanoj privredi. Oni, naime, žive na stupnju pred-poljodjelskih kultura, zasnovanih pretežno na sakupljanju i lovu.
Još se jedna pogreška potkrala Davidu Beckhamu tijekom njegovih “humanitarnih” lutanja bespućima “trećega svijeta” u potrazi za gladnima i siromašnima, što je došlo do izražaja baš na Papui Novoj Gvineji, jednako kao i za vrijeme posjeta izoliranom plemenu Indijanaca u brazilskoj Amazoniji. Kao što je poznato svakom tko se imalo zanimao za antropološke i sociološke teme: ljudi koji žive u primitivnim, izoliranim zajednicama, jednako kao i njihovi pretci, zasnivajući svoju prehranu najvećim dijelom na sakupljanju i lovu u tropskoj prašumi, bez značajnijih dodira s vanjskim civilizacijama, ti i takvi ljudi uglavnom nisu gladni i ne pate od pothranjenosti. Zašto? Pa zato što za njih, kao i za njihove roditelje, i djedove i bake, prašuma predstavlja prehrambenu samoposlugu i ljekarnu. Od brojnih ličinki, preko raznih kukaca i skakavaca s vrlo visokim postotkom nutritivnih vrijednosti, pa preko šumskog korjenja i plodova, do ptica, riba i drugih životinja, njihov jelovnik ne oskudijeva i mnogo je raznovrsniji od prosječnog zapadnjačkog jelovnika.
Glad je počela s prelaskom na poljoprivredu, i prisutna je i danas, u izrazito agrarnim (poljodjelskim) društvima i područjima koja zasnivaju svoju prehranu na dvije do tri dominantne poljokulture, a pritom za obradu zemlje koriste se još uvijek jednostavnim manualnim metodama, bez široke primjene mehanizacije, gnojidbe i natapanja.
Dakle, predagrarna, sakupljačka i lovačka izolirana društva, nisu društva gladi.
A jesu li ti ljudi u prašumama Papue i Amazonije siromašni? S njihovog vlastitog stajališta oni nisu siromašni jer im ništa ne manjka: sve što im treba pruža im njihova okolina, prašuma. Kako čovjek koji ima što jesti, piti i krov nad glavom, kako takav čovjek može biti siromašan?
Naravno, sa stajališta suvremenih najrazvijenijih civilizacija ti ljudi mogu se doimati krajnje siromašno: ne žive na 14. katu u zgradi, nemaju lift, đakuzi, niti mobitel, telefon, struju, tv, kompjutor, automobil!
I eto, da ne dužimo o humanitarcu Davidu Beckhamu dalje, priča o njegovim dokumentiranim posjetama zaostalim područjima svijeta dobila je neočekivani epilog. Naime, jednom prigodom, dok je mislio da ga nitko više ne snima i ne čuje, D. Beckham je puknuo. Od bijesa i razočaranja. Rekao je nešto u smislu (sada parafraziram prema sjećanju pošto mi doslovan citat nije pri ruci): Koliko sam se naputovao i napatio po svim tim zaostalim vuko.ebinama, a Kraljica me nije niti uzela u razmatranje za dodjelu titule sira!
E, pa moj Davide, podrijetlom iz skromne radničke obitelji: “Za mene ćeš ti uvijek biti sir!” Sir Ementaler David Beckham.

Foto: www.pexels.com

Odgovori