Krunoslav Mrkoci: Moj ujak i ja

Jezične kompetencije

I ove nas je godine posjetio naš ujak iz Kanade. On je dobar čovjek; dobronamjeran. Visok, naočit. U mladosti je nosio crne, mačo brkove. Bavio se aktivno hrvanjem. Osvajao je medalje, svojom snagom i vještinom. Svojim stasom i šarmom osvajao je žene. I sada nosi brkove. Ali više nisu crni. Još uvijek je u svijetu hrvanja, nad kojim bdije najčešće putem interneta, kao svojevrsni Nestor hrvačke udruge “Commonwealth Wrestling Association”. Često putuje. Naputovao se svijetom, i u posljednjih pedeset godina posjetio više zemalja nego Josip Broz Tito i Stjepan Mesić zajedno.
Uvijek spreman pročavrljati sa svakim koga sretne. Društveno biće. Kontakt s nepoznatim ljudima u pravilu uspostavlja nekom izravnom, najčešće duhovitom, brzinskom upadicom, koja najčešće poantira situacijskim humorom i smijehom. Iz njega zrači dobrodušnost, jednostavna ljudska pristupačnost i druželjubivost. Uvijek košulja, obavezna kravata i tamnoplavi džemper (pull-over) bez rukava. Pravi, civilizirani Kanađanin. Sports-man i biznis-man. I sijedi mustači.
Ne boji se ljudi. Uvijek pokušava uspostaviti neki novi kontakt. Obilazi sve postojeće hrvačke šampionate na svijetu. Od Škotske do Indije i Južnoafričke Republike.
I nakon pola stoljeća boravka u Kanadi, gdje govori gotovo isključivo engleski, i dalje se smatra svojevrsnim ekspertom za hrvatski.
Baš neku večer gledali smo neki američki film na televiziji. Glavna junakinja, u određenom trenutku, izjavila je svom filmskom partneru: “Don’t you love me anymore?” Naravno, lik je šutio, i nije joj odgovorio. Ujak je u tom trenutku iznenada prekinuo šutnju i prokomentirao: “Nisu to dobro preveli. Kako to: Ne voliš me više? Trebao je kazati: Ne ljubiš me više?”
Naravno, taj i takav komentar privukao je moju pažnju. Rekoh mu kako se u suvremenom hrvatskom jeziku izrazi poput: ljubim te, ljubiš me, ne upotrebljavaju u značenju engleskog love you, love me, itd., nego da se na hrvatski danas to ispravno prevodi kao: volim te, voliš me, itd. Ujak nije popuštao. Ostajao je pri svom stavu. Tvrdio je kako se npr. za hranu može kazati voljeti, da voliš, ali da je između ljudi to drukčije i da je tu potrebno više osjećaja (koje ja, vjerojatno, ne razumijem), i kako se to (po njegovom mišljenju) kaže: ljubim, ljubiš.
Uzalud sam mu pokušavao objasniti kako je to arhaizam, govoriti: ljubim te, ljubiš me, i da su se tako izražavali ljudi u pismima prije sto, dvjesto i više godina. Potom mu pokušah objasniti kako izraz ljubiti danas znači tek: fizički, usnama nekoga doticati. Uzalud. Nije odustajao od svog stava. Zaprijetio sam potom, u nedostatku drugih mogućnosti, kako ću mu pokazati riječ u Englesko – hrvatskom rječniku. Na to je odgovorio kako ja to možda znam po knjigama, i da sam vjerojatno u pravu, ali da on zna kako je to u stvarnosti.
Uslijedila je potom tarapana s još jednim primjerom: pitao me kako bih ja preveo Good-bye? Odgovorio sam da se taj izraz najčešće prevodi na hrvatski kao Zbogom!, ali da se u određenim prilikama može prevesti i kao Doviđenja. – Kako to – uskliknuo je – u Good-bye – nigdje nema Boga! Morao sam posegnuti za komparativnim primjerom španjolskog Adios!, kao primjerom jednog Zbogom u kojem ipak ima Boga.
Uglavnom, jezične navike, uvjerenja i prijepori nastavljaju se, nerazriješeni. Odustao sam od takvih daljnjih rasprava, jer je očito da nikamo ne vode, osim u gubitak energije.
Ujak i danas često, kada završi s jelom, na naše uporno nutkanje da uzme još, rezolutno uzvrati: “Ja sam svršio!” Novajliji u njegovom hrvatskom društvu taj izraz ponekad razvuče usne u osmijeh što ga njegov vlasnik, svjestan situacije, pokušava ubrzano potisnuti.
I kakvog bi smisla, sada, imalo objašnjavati oldtajmeru najčešće značenje i upotrebu izraza “svršiti” i “svršio sam” u suvremenom hrvatskom jeziku? Odustao sam. Ionako bi bilo uzaludno.

Foto: www.pexels.com

Odgovori