Krunoslav Mrkoci: Moć mirisa

Bio je usamljen. Nedostajala mu je. Još uvijek je čuvao njezinu odjeću. S čežnjom, a možda baš i sa željom, ili čak žudnjom, kopao je po njezinim odjevnim predmetima u smeđim glomaznim ladicama antikne komode s početka dvadesetog stoljeća. U tim ladicama ležao je sav med, užitak i slast njegovog života. Ili barem ono što je njegov život nekoć bio.
S osjećajem posebnog užitka, koji je činio da su mu trnci sve prolazili po tijelu od psihičkog uzbuđenja i zadovoljstva, pristupio je velikoj smeđoj ladici, otvorio je, i iz nje izvadio ženske gaćice. Čipkaste, nježne, delikatne, krhke. Nekada je u tim gaćicama stajala ona; ona tako čvrsta, tako samopouzdana i samodopadna; tako sigurna u sebe. Činilo se da zna što želi i hoće. Svatko, čak i najodlučniji istraživač, zna što želi sada, upravo sada, u ovom trenutku, ali ne zna i ne može pouzdano znati što će točno željeti sutra, za šest mjeseci, za godinu dana. Znanje budućih želja i života dokinulo bi potrebu za istraživanjem, a možda i za životom samim …
Držao je u ruci njezine gaćice, uhvatio ih objema rukama, pažljivo ih rastvorio kako bi razlikovao prednji dio od stražnjeg. Pažljivo ih je izokrenuo, i onaj dio za kojeg je znao da ga je dodirivalo njezino golo spolovilo, prislonio je na lice, na nos, pokušavajući što dubljim udahom osjetiti njezin miris. Naime, te gaćice, i još nekoliko drugih gaćica, nisu bile oprane nakon nošenja.
Dok je udisao njezin miris, sve dublje i dublje, činilo mu se kao da prelazi u nekakvu drugu dimenziju svijeta i postojanja. Miris je bio sjajan, i nakon toliko vremena, još postojan.
Udišući sve dublje i dublje, osjećao se sve laganije, opuštenije, a njegovo zadovoljstvo i opuštenost u ovom trenutku, raslo je.
– Ah, te žene! Dugoročno gledano, ničem drugom niti ne služe osim da ti stvaraju probleme, i testiraju granice živaca! Koliko bi život samo bio lakši bez potrebe za ženama i za seksom!
Međutim, znao je dobro da bez te snažne, animalne tjelesne potrebe i želje za seksom, koja putem hormona razbuđuje i tjera na djelovanje, znao je da bi bez toga i sav život bio nekako siv, nezanimljiv i mlitav.
Prisjetio se intimnih trenutaka što ih je proveo s njom; tu u krevetu, na strunjači na podu, u kuhinji … u automobilu, na izletu u prirodi …
No, sada, zaželio je nekakvu drugačiju ženu, i drugačiju osobu. Nekakvu pouzdanu, optimističnu, i malo obdareniju tjelesnim atributima i oblinama. – Ne da bude – pomisli – žgoljava poput vješalice za odjeću, nego da bude prava, da se ima za što primiti i uhvatiti, da ispuni muške ruke … I već je u mislima prislonio svoje pune, napućene usne zrelog muškarca na vrh imaginarne velike, oble ženske dojke, cjelivajući je polako i senzualno, kao da su već u tom početnom polaganom dodiru prisutne sve dubine njegove strasti. Nije se volio žuriti. Za sve, a naročito za užitke, volio je uzeti si vremena i uživati polako, dubinski i maksimalno. Uživati maksimalno; gotovo do bola.
Zrrriii … zrrriii … Zvuk zvona na vratima stana i jaki udarci šakama u drvenu konstrukciju vrata, trgnuli su ga iz sna. Brže bolje, još sav snen potrčao je iz sobe. U hodniku ga je dočekao gust dim i odvratan smrad zagorjele hrane … Otključao je vrata, a pred vratima stajali su uzrujani susjedi. – Susjed, cijela zgrada je puna dima …! Jel to kod Vas gori?! Jel sve u redu? Zvali smo na telefon, ali niste se javljali … Već smo mislili zvati …
Zalupio je vrata, ostavivši susjede pred njima, i brže bolje otrčao, onako u čarapama, u kuhinju … Gust dim i miris zagorjele hrane natjerao ga je na kašalj. Brzo je otključao i otvorio balkonska vrata. Srećom, kuhinjski prozori već su bili djelomično otvoreni. Dovoljno, da strašan miris zagorjele hrane, i opasnost izbijanja požara u zgradi, uzbune sve susjede … Za koje mu se ponekad činilo kako znaju baš sve što se zbivalo, i što se zbiva u zgradi…

Foto: www.pexels.com

Odgovori