Krunoslav Mrkoci: Kvintesencija civilizacije

Pitamo se: tko ima najdugotrajniji utjecaj na ljude, na ljudsku vrstu; jesu li to političari, državnici, zakonodavci i vojskovođe, poput Napoleona i Aleksandra Velikog ili Gaja Julija Cezara?

Činjenica je da su pojedinci poput spomenutih vojskovođa imali velik utjecaj svojim odlukama na velik broj ljudi za vrijeme svoje vladavine. No, nakon njihove smrti ili završetka vladavine, sustav kojeg su izgradili počeo se raspadati ili pak mijenjati na neki drugi način.
Ostvarenja vojskovođa i osvajača su kratkotrajna, ali ipak njihovi u krvi izvedeni pothvati, mogu imati dugoročno korisne i plodonosne posljedice po razvoj svjetske kulture i civilizacije. Tako se npr. smatra da je upravo Aleksandrov prodor do Indije 20-ih godina 4. st. pr. Kr., i vladavina njegovih generala nakon njegove smrti u Baktriji, dijelovima današnjeg Afganistana, bila presudna za utjecaj grčke skulpture na daljni razvoj kiparske tradicije u Indiji.
Napoleon je pak pronio napredne ideje Francuske revolucije i napredne zakone širom Europe (sjetimo se njegovih Zakonika i utjecaja francuske vlasti na život Dalmacije za vrijeme od ukinuća Mletačke republike 1797. pa sve do uspostave austrijske uprave 1815. godine).

Međutim, ukupno djela političara, zakonodavaca i osvajača, sva imaju kratak vijek trajanja, premda često s dugoročnim indirektnim posljedicama. Što su individue neke vrste na višoj razini razvoja intelektualnih mogućnosti, to je moguć veći utjecaj pojedinaca (individua) na razvoj svog kolektiva. Drugim riječima: u vrsti i kolektivu sačinjenoj od inteligentnih i svjesnih pojedinaca, pojedinac ima veću vrijednost i značenje za vrstu jer može snažnije i više utjecati svojim doprinosom na njezin razvoj, oblikovanje i mijenjanje, nego što je to npr. slučaj kod kolektiva mrava ili pčela.

Čini se da ipak, unatoč svim bedastoćama i glupostima kojima obiluje ljudska vrsta u raznim oblicima svojih svakodnevnih pojavnosti, čini se da ipak najdugotrajniji utjecaj na ljudsku vrstu imaju njezini mislioci; ljudi poput Budhe, Sokrata, Isusa … pa ako hoćete, i Einsteina.
Njihova razmišljanja, napomene, upute, proučavaju i o njima razmišljaju svakodnevno tisuće i tisuće ljudi, uvijek nove i nove generacije … i što je najzanimljivije njihov utjecaj na pojedince (a pojedinci, ne zaboravimo, čine i grade društvo) traje već preko dvije tisuće godina. Spomenuti mislioci (i mnogi drugi koje nismo spomenuli) djeluju kao svojevrsni korektiv svijesti ljudskih kolektiva, djelujući upravo kroz pojedince (ali moguće i kroz institucije poput npr. televizije) u društvu.

Pa ako se onda netko i pita, hoće li njegova smrt i njegova osobna patnja pretvoriti njega samog u nekakav univerzalni simbol ili čak u božansku osobu … ?
Svatko ima svoju sudbinu i ulogu u kolektivu koja često niti njemu samom niti drugima oko njega nije jasna. I može umrijeti koliko god hoće Baraba, ispunjavajući svoju (dodijeljenu mu) misiju, cilj i zadatak na ovome svijetu, oni ipak nikada neće biti poput Krista jer nismo svi niti jednaki niti isti na ovome svijetu niti smo stvoreni da takvi budemo … Pa ipak, svaki Baraba koji je pušten, a ne raspet, važan je kotačić u razvoju i budućnosti ovoga svijeta.
Jer, kada se radi kolač, važno je imati ne samo tijesto, sol, šećer i začine, nego i nadjev … Bez nadjeva ništa ne bi bilo isto.

Ilustracija: Jean Auguste Dominique Ingres, Napoleon I. na svojem carskom tronu, 1806.

Odgovori