Krunoslav Mrkoci: Kriza individualca u razvijenim društvima

Čovjek bez svojstava: Izgubljen s osjećajem besmisla i praznine

Tek čovjek kojem ne manjka ništa izvana, uviđa svoju ispraznost i prazninu kao manjkavost iznutra. To ga sili na određene korake i poteze.
Jedna od najvećih zasluga razvoja i procvata tehničke civilizacije jest ta da je čovjeku pokazala da problem njegove sreće leži u njemu samom; u njegovoj unutarnjoj ispraznosti i praznini, koja je nastala jer se previše brinuo i bavio vanjskim stvarima tehničkog preživljavanja, a premalo samim sobom i svojom nutrinom.
Upravo društva sigurnosti i materijalne dostatnosti i društva samostalnih pojedinaca, postala su društva najveće samoće, usamljenosti i izolacije tih istih pojedinaca.
Na kraju krajeva: ispraznost, praznina, beznađe i besmisao posljedice su pogrešnih odluka i usmjerenja koja biramo mi svi, često; posljedica su zabluda; zabluda da su vanjske, materijalne stvari najvažnije, ključne i presudne za sreću pojedinca i društva. To je najdublja zabluda i pogreška modernih društava, nošenih na krilima vjere u napredak. Naglašeni razvoj pojedinog društva u jednom smjeru dovodi do krajnosti, a ne do harmoničnog funkcioniranja. Stoga se suvremeni čovjek, naročito u razvijenijim društvima, otkriva kao usamljen i izgubljen u besmislu, sa snažnim osjećajem praznine u sebi; praznine koja žudi da bude ispunjena, ali ne zna kako jer su joj tradicionalni mehanizmi povezanosti i bliskosti s obitelji i zajednicom oduzeti, kako bi se stvorilo društvo materijalne sigurnosti po mjeri samostalnog i uspješnog pojedinca.
Takva stanja, situacije i odnosi vidljivi su danas najviše u najrazvijenijim društvima Europe i svijeta, gdje su društveni odnosi i socijalna infrastruktura, umjesto spontanošću viška vremena i neobaveznosti, u najvećoj mjeri regulirani provođenjem zakona i propisa prvenstveno s ciljem zaštite i osiguravanja prava pojedinca.
Posebice je takva kriza danas vidljiva u zemljama germanskog svijeta, naročito u Skandinaviji.
Takvi odnosi i pojave nisu niti daleko od nas; usmjereni isključivo prema funkciji rada i preživljavanja, s naglaskom na individualnosti i materijalnoj neovisnosti pojedinaca i muških i ženskih, sve smo bliže krizi individualaca, gdje se javlja tzv. “čovjek bez svojstava” kojem je odlazak na posao i rad jedini način da prida smisao svom životu i vremenu. I tu se vraćamo onoj Marxovoj i Engelsovoj zabludi: “Rad je stvorio čovjeka”. Rad nije stvorio čovjeka, nego mu je dao priliku da bude istinski nesretan, i da usput, nakon nekog vremena, postane svjestan svoje nesreće. U razvijenim i uređenim društvima, opasnost i nesreća ne dolaze izvana, iz okoline, već iz samog čovjeka; iz njegove nutrine.

Foto: www.pexels.com

Odgovori