Krunoslav Mrkoci: Kakve romane volim čitati?

“Jednog dana će i čitava Zemlja nestati, a život je igra koja sadrži smisao jedino unutar sebe same. Baš kao i književnost. Smisao se uvijek nalazi tek na rubu besmisla.”

Pun mi je kufer već romana s fabulom. Oni po samoj svojoj prirodi tjeraju prvo čitatelja da dođe do kraja, a potom, pošto je završio, sama ta činjenica daje mu alibi da ih što prije zaboravi. Pisci nisu niti svjesni u kakvu kolotečinu tu upadaju, niti kolika su im konkurencija filmovi. A srcedrapateljne priče bome su već ofucane i imaju vrijednost jednokratne upotrebe.

Ono što me zanima kod romana je mozaik raznolikih opažanja i ideja koje potiču na razmišljanje, a glavno oruđe takvog romana je elegancija izraza, duhovitost koja proistječe iz stvarnosti i ističe njezinu kontradiktornost i grotesknost života. Govorenje istine koje razotkriva čovjeka i društvo. Tko je i što je? Eto, to me privlači, i zato čitam Houellebecqa. Taj pisac zapravo i nije radio ništa drugo, nego je samo poslušao Baudelaireov i Lautreamontov zahtjev o potrebi da se suvremenog čovjeka-građanina suoči s njegovom vlastitom gnjusobom.

Istina da i kod H. postoji fabula, ali ona djeluje više kao izlika za pisanje. Sviđa mi se to kod njega što fabula koja postoji nije neka akcijska, posebno kriminalistička, nije fantastična, nego je uzeta neka posve normalna situacija iz prosječnog života; npr. odlazak uredskog zaposlenika na odmor u neku od turističkih destinacija … Uglavnom, sviđa mi se to seciranje normalnog, prosječnog, muškog samca, i duhovitost, zajedljivost i humor vezan uz to.

U njegovim romanima nisu napeti događaji, nego zapažanja i misli glavnog lika, vezano uz vanjske pojave. Njegov glavni lik je komentator i narator, što u velikoj mjeri odražava i samog pisca, naravno … A sve je prožeto dubokom ironijom, a mjestimice i izvrsnim humorom. Da nije duhovit, ne bih ga čitao. A i sviđa mi se sloboda koju si uzima kao pisac, i dopušta; razmišljanja glavnog lika (kakva uostalom i svi imamo povremeno) zapravo su smišljena često kao društveno angažirana provokacija, npr. kad njegov lik zaposlenici u turističkoj agenciji kaže: “Ne volim arapske zemlje” … “Zapravo ….Ono što mi se ne sviđa nisu arapske zemlje, nego muslimanske zemlje” … ili … “Naposljetku, arapske bi zemlje možda i vrijedile truda kad ne bi bilo te njihove usrane religije.” (M. H.; Lanzarote i drugi tekstovi; Litteris, Zg., 2007; izvornik: Librio, Paris, 2002.) Ili kad usred društveno angažirane provokacije (koja je dio razmišljanja njegovog lika) umetne, sasvim lagano, stranicu – dvije čisto pornografskog sadržaja.

Osim toga, ne baš sasvim određen i dorečen završetak romana, uvijek oduševi: u Braći Karamazovima, Dostojevskog, Aljoša na kraju poziva sve na palačinke, a junak Širenja područja borbe biciklira planinskom stazom kroz borovu šumu prema vrhu.

Jedini tragični kraj koji mi se usjekao u pamćenje jest kada su Josefu K., nakon mučnog procesa, zabili nož u srce. I on je umro, sam k’o pas. Činjenica smrti možda i izaziva nekakve emocije, ali ih, zapravo, čini sasvim beskorisnima i nepotrebnima.
Jednog dana će i čitava Zemlja nestati, a život je igra koja sadrži smisao jedino unutar sebe same, za vrijeme svog trajanja. Baš kao i književnost. Smisao se uvijek nalazi tek na rubu besmisla.

Foto: www.pexels.com

Odgovori