Kristina Plavšić: Pismo u očima crne ptice

Kad rasprsne se jesen bojama po pustim poljima tišine koja smo pretrčavali u par koraka, onda kada smo mladost zadjevenu nosili u šeširima,
kada smo se smijali prkoseći olujama koje su nas gledale u lice,
potražiću na pustopoljini jednu crnu pticu. Znam da ćeš je poslati iz daljine,
da mi u šuškavim krilima donese priču o tvome životu,
koga si negdje tamo,
sa druge strane ravnice podijelio sa vjetrom i putujućim glumačkim družinama koje su te prihvatile kao bludnog brata.
Nisi se smijao često…
Zavezao si smjehove kao bijesne pse na lance prezira i ravnodušnosti prema životu.
Pjevao si pijane pjesme ženama koje su ti se nudile za par čežnjivih pogleda i malo sladunjave poezije.
Uzalud si pokušavao da u njihovim svilenim posteljama pripitomiš ljubav.
Ljubav je ptica koja ne opstaje u kavezu od zlata i čija krila rastu samo dok ih miluje nebo.
Izgubili smo se davno u ovoj maglovitoj ravnici samoća.
Ovdje samoće cvjetaju kao jesenje ruže i mirišu tako teško…
Mirišu na mladost i jednu zelenu rijeku što je tekla ispod roditeljskog prozora, koja je zauvijek odnijela onu crvenu boju neba što donosi jutarnje kiše.
Kada na pustopoljini ugledam umornu crnu pticu, u očima ću joj pročitati tvoju poruku, ko vjerna žena pismo dalekog ratnika ( najljepša pisma jedino u očima pročitati se daju )
Naučićeš u očima slučajnih prolaznika u svome burnom životu, prepoznati moje odgovore,
skrivene poput brodova u boci što čekaju neko svoje prostrano, nemirno more.

Foto: www.pexels.com

Odgovori