Klara Peruško: Ideja

Još malo iz OŠ Šijana…

Mrtav je.
Sve četiri u zraku.
Gledajući u malu, okruglu, pufastu životinjicu niz obraz mi je kliznula suza.
– Tako mi je žao. Čekaj, pogriješio sam. Uopće mi nije žao – pohlepno je nadodao Tomo zureći u zaslon kompjutera.
Pogledao sam Tomu kao da ću mu oči iskopati, ali zbog ukočenog, mrtvog hrčka briznuo sam u plač.
– Ako prestaneš cmizdriti otići ću sutra s tobom prije škole da pokopaš tu beštiju – rekao mi je Tomislav.
Tomo mi je najbolji prijatelj. On je najveći frajer u kvartu. Nije baš dušica prema drugima, ali prema meni je. Čudi me što se takav lik druži s najvećim štreberom u školi. A to sam, dakako, ja.
Cijeli dan sam plakao pred mrtvim hrčkom.
Dignuo sam se ranije i otrčao po Tomu. Nakon što smo pokopali ljubimca krenuo sam čitati posljednji pozdrav.
Pufi je bio jako dobar hrčak. Želio sam sam ga naučiti repati, plesati step i svirati violinu, ali prerano me napustio. Proveli smo odlično vrijeme zajedno. Od kakanih trenutaka, pa sve do igranja kozmetičara i frizera.
Htio sam ga pitati da li mi može oprostiti što sam mu oblačio haljinice i suknje i što sam mu u srijedu zaboravio dati komadić mrkve.
Jedna djevojčica prošla je pokraj mene i pogledala me nasmiješenog lica.
– Što to radiš? – upitala me.
– Opraštam se s mojim ljubimcem.
– Vi to tako čudna radite. Mi stavimo životinja u kutiju s malo hrana da je ima kada dođe na neba. Potom ga spalimo i bacimo u kanalizacija.
Pogledao sam je čudnim pogledom misleći da su samo Hrvati normalni. Otrčala je i poslije je više nisam vidio. Zamislio sam se i sjetio da ona ide sa mnom u razred! Uopće je nisam primjećivao ovih nekoliko godina od kada je stigla u trećem razredu.
Tomo mi je oteo papir iz ruke i rastrgao na komadiće.
– Bla, bla, bla. Idemo plačljivko!
U školi sam pozdravio djevojčicu kojoj još ne znam ime.
– Hej kako se zoveš? – upitao sam je, no ona je istrčala iz razreda i pojurila na zahod. Da mogu, potrčao bi za njom, ali je dečkima strogo zabranjen pristup ženskom toaletu i obrnuto.
– Krasno, sad me se cura boji, pa više se ja nje bojim.
Nakon dugog čekanja u hodniku škole vratio sam se na sat no nepoznate djevojčice tamo nije bilo. Dok sam se vraćao iz škole sreo sam ju u parku i htio ostaviti dobar dojam pa sam uzdigao glavu kao da je ne primjećujem i počeo hodati kao na modnoj pisti. Smijao sam se samom sebi.
– Ooo…hej tu si. Nisam te uopće primijetio – rekao sam.
– Bok – odgovorila je.
– Sreo sam te u školi, ali kad sam došao do tebe pobjegla si.
– Oprosti, moja ime je Greta. Kako se ti zvala.
– Moje ime je Filip, Filip Papić.
– F-i-lj-l-i-p P-a-p-i-c? – Pokušala je izgovoriti moje ime. Skoro sam se počeo valjati od smijeha, ali nisam imao srca kad sam vidio koliko se trudi.
U parkiću smo bili zajedno samo deset minuta. Ona je samo šutila gledala u pod pa mi se uopće nije dalo biti tamo s njom.
Sutradan u školi učiteljica je zadala projekt iz povijesti. Morali smo napisati jedan jako važan događaj. Mogli smo odabrati kontinent, državu, pa čak i grad u kojemu su se dogodila važna povijesna zbivanja. Unatoč mojih dobrih ocjena mrzio sam povijest. Pošto sam najbolji učenik u razredu stavila me s Gretom.

Foto: www.pexels.com

Odgovori