Klara Peranić: Znaš, volio sam je

Znaš prijatelju, volio sam je. Ponekad se čini da je jučer ležala pored mene i svojim dahom grijala moje promrzlo srce. Ona je pobjegla drugome. Spakirala je svoje kovčege i odnijela sve ono što sam ikada volio. Rekli su mi da vrijeme liječi rane. Ali kazaljke, te proklete neprijateljice postojanja neprestano se vrte u krivu stranu.
I sjedim… i šutim… i gledam vatru u kaminu. Kako to da niti jedna vatra ne gori toliko snažno kao ona u srcu?
Nisam mislio o tome govoriti, ali sreo sam je jučer. Njezin osmijeh, nije pretjerano lijep, ali meni je najljepši. Uvijek je dane činio još sretnijima, a noći toplijima. Sada je taj njen osmijeh mome pogledu došao kao hladan vjetar što otpuhuje ove pješčane kule koje sam gradio godinama. Jedan osmijeh i srušene su. Nije me čak ni pozdravila, samo se čvršće privila uz nekoga tko je znao kako popuniti tišinu. Znaš prijatelju, ja sam jedan od onih koji uživa u tišini, a ona, ta vragolasta djevojka oduvijek je bila s druge planete. Prizemna, a visoko u oblacima, svima ružna, a meni najljepša. Imala je u sebi ono što ljudi zovu sudbinom. Vjerovao sam mojom sudbinom. Sve je sada uzalud, znaš. Uzalud je i to što sam kćeri dao njeno ime, uzalud je i to što svaku večer pišem stihove o njoj nadajući se da ću napisati riječi dovoljno snažne da barem na trenutak probude u meni sve ono što sam te zime proživljavao. Samo ti hoću reći da voliš jednom u životu, a sve druge su sljedeće, slovo na papiru. Kada razbacuješ slova knjiga nema smisla. Ali ona, eh, ta naša priča. To je ono što napišeš jednom u životu. Ove druge… bezimene, baš poput ljudi, pojava i stvari u takvom svijetu gdje se kazaljke sata okreću na krivu stranu. Hladno je, moram ići. Moram se ići ugrijati pored žene koju ne volim u hladnoći ove noći, u hladnoći svoje duše misleći na toplinu koju sam osjećao nekada davno. Da, moram… i moram se tješiti da će proći, mada znam da neće jer i ovako traje već cijeli život.

Foto: www.pexels.com

Odgovori