Karlo Festini: 1:8*

Leži u tom velikom krevetu već sigurno sat vremena. Kao da se trudi ne micati, drži ruke uz ispruženo tijelo i ignorira svrbež na nozi što nestaje pa se ponovo pojavljuje bez naznake napora. Tako ukočen bulji u bijeli strop, samo mu kapci povremeno zatitraju, ali im ne dopušta da se zaklope.
Kada se vratio s posla u svoj mali stan, ušao je u spavaću sobu, spustio na pod torbu koju je nosio preko ramena i u odjeći se bacio na vlagom natopljeni madrac. Od tada neprestano razmišlja o tome kako se ponašao na poslu, ako je mijenjao izraz lica kada je pričao s kolegama na stankama između mehaničkog tipkanja po tastaturi računala i izrađivanja tablica za izvještaje, je li pokazao interes na sastanku, gledao šefu u oči ili je zurio u ploču iza njega; ako je zurio u ploču, je li šef to primijetio. Sigurno je. On je profesionalna osoba, odmah bi zapazio ako netko gleda u prazno bez treptanja. Je li uopće moguće izdržati četrdeset minuta bez treptanja?
Shvatio je koliko se muči takvim mislima, pa pokuša prebaciti fokus na neku drugu, potpuno bezazlenu stvar. Bilo što će biti dovoljno dokle god ne razmišlja o treptanju.
U redu. Kako početi? Gdje je? Spavaća soba. U redu. To je najveća prostorija u njegovom stanu. Zapravo je manja od prosječne spavaće sobe, ali je svejedno veća od ostalih u stanu. Tko, uostalom, uopće odlučuje o tome kolika bi jedna spavaća soba trebala biti ili kolika im je prosječna veličina? Čak da to netko i određuje, zašto bi se on pokunjio pred tim nadasve nevažnim statistikama? Lijepa je to soba. Uredna. Istina, nije ju čistio u posljednje vrijeme, ali ni ne stigne to obaviti pored drugih obaveza. Osim toga, ako se ne zagledaš, ni ne primijeti se da nije čista. Strop, na primjer. Leži toliko dugo tu, pogledom uperenim u njega, a nije ni uočio prašinu što visi. Takav prašnjavi strop je gledao i kao dijete. Sjeća se kako se majka uvijek ljutila jer nije mogla doseći prljavštinu čak ni metlom. To je tako niska ženica bila, ali nije ni posve njezina krivica, živjeli su u stančiću s visokim stropom. Često bi se otac, kada bi došao s posla, a još uvijek imao snage da odradi takav trivijalni zadatak umjesto svoje supruge, šalio da im je stan viši nego što je širi. Sada kada malo bolje razmisli, majka se mogla jednostavno popeti na stolicu. Možda se bojala visine, samo nije htjela pričati o tome. On nije ni razumio zašto majci to smeta. On je volio zavaliti se na stari kauč i gledati kako vlasi prljavštine vijore i stvaraju sjene što nalikuju na pauke i to se još nije promijenilo. Međutim, kad se oženio i preselio u ovaj mali stan s niskim stropom, nije mogao uživati u takvim sitnicama. Žena mu nije trpjela nikakve mrlje, dlake ili neurednost. Potpuna suprotnost od njega koji se nije nikad zamarao stvarima kao što su mrvice na stolu, posljedice ne pranja ruku ili čarape na podu. Jedini razlog zašto je soba i dalje uredna je taj što je sve ostavio kako je bilo prije tri mjeseca.
Osjeti neugodno stezanje u trbuhu pa odluči pokušati još jednom izbiti iz glave trenutne misli drugim, nevezanim temama. Shvati da je i dalje u istom položaju kao i prije sat vremena i pomisli početi od toga. Prvo si počeše bedro, a zatim se opusti, raširi lagano noge i odmakne ruke od trupa. Za kraj zaklopi oči kako bi se lakše usredotočio.
O čemu sada razmišljati? Možda ne razmišljati, već sanjariti. Da, baš onako kako je to nekada radio prije spavanja u nadi za lijepim snovima nakon što bi roditelji ugasili svjetla. Tako je znao odagnati dječje strahove kada padne noć, ali i kasnije, kada bi legao pored supruge, samo joj to nikad nije rekao, zbog srama. U njegovoj glavi, to nije bila odlika poželjnog muža.

Nevidljivost ili upravljanje vremenom. Kao srednjoškolac, provodio je sate premišljajući se što je od tog dvoje bolje. Kad bi mogao postati nevidljiv, mogao bi ići gdje god poželi, uzeti što mu se prohtije. Najprije bi otišao u prvi dućan s elektronikom i uzeo si najveći TV koji imaju. Ali svejedno bi se na kameri vidjelo kako TV sam lebdi u zraku. Čekaj, bi li se onda vidjela i odjeća koju nosi? Dobro, to se lako riješi, jednostavno ne bi nosio odjeću. Također, to što je nevidljiv, ne znači da nije opipljiv. Previše bi se ljudi očešalo o njega, brzo bi ga primijetili, vjerojatno i uhvatili, a onda policija, tajne službe. Ljudi se boje onoga što ne razumiju, počeli bi vršiti eksperimente na njemu prije nego bi stigao reći svoje puno ime.
Upravljanje vremenom. Oduvijek je znao da je to bolji odabir, ali zamršen. Kada bi mogao vratiti vrijeme unatrag, žalio bi zbog toga što bi ono što je već napravio u prošlosti sada bilo izgubljeno, besmisleno počinjeno, a i previše bi promišljao ako je ono što čini ovoga puta ispravno ili će opet sve biti beznačajno. Izludio bi kada bi tako morao živjeti – jedan korak naprijed, dva nazad. S druge strane, ne bi volio saznati svoju budućnost prije vremena, a zna da bi došao u napast. Osim toga, opet bi žalio za stvarima koje je propustio u slučaju da se ne može vratiti unatrag, a i da može, bilo bi to veoma dosadno iskustvo jer bi znao krajnji rezultat. Od svega, najbolje bi bilo odabrati zaustavljanje vremena. Tako bi mogao raditi sve ono što bi činio kao nevidljiv, ali bez posljedica i brige. Ali opet, ako se vrijeme zaustavi, zar se ne bi zaustavilo i za njega? To bi značilo bezizlaznu situaciju – ni živ ni mrtav. Kada se i ne bi vrijeme za njega zaustavilo, to bi rezultiralo njegovim starenjem. Što bi više koristio tu “vještinu”, više bi si kopao grob. Naposljetku bi umro od starosti, a svi njegovi poznanici bi još bili u tridesetima, u najboljem slučaju četrdesetima. Ili nešto puno gore: zaustavio bi vrijeme i onda poginuo, pao s visine ili bi doživio srčani udar, a što onda sa svima onima koji su ostali nepomični? Bi li zauvijek ostali takvi sada kada nema nikoga da ih odmrzne? Postoji li “zauvijek” ako nema ničega što bi zvali vremenom? Zasigurno ne.
Zapravo, ne bi li se to sve kosilo s moralom? Oba slučaja – i nevidljivost i kontrola vremena – ne opravdavaju postupke. To što netko ne zna što si napravio ne čini taj čin dobrim ili neutralnim, samo podlim i zlim; ne bi bio bolji od oportunista koji nešto ukrade kad nitko ne gleda.
Možda upravo to dokazuje da je moral samo prazna riječ. Tko ne bi iskoristio priliku da napravi nešto bez posljedica, nešto što se protivi konvencionalnom pogledu moralne ispravnosti? Je li čovjek zbog toga zao? Je li on zao? Zar stvarno ne bi vratio vrijeme i promijenio određene događaje?
Namršti se, glava ga je zaboljela od te samostalne debate. Potrebne su mu sretne misli. Štenad. Da, trčanje po livadi sa štencima. Raširi ruke tako da mu desna napola visi preko ruba, a lijeva padne na hladnu udubinu, otisak tijela što je tu spavalo. Oči mu se rastvore kao da ga je nešto probolo. Prašina na stropu. Osjećaj vlažne, hladne posteljine pod prstima. Usnica mu zatitra.
Povuče ruku, makne pogled i okrene se na desni bok. Izvuče mobitel iz džepa koji ga je ionako žuljao u ovoj poziciji. Automatskim potezom ga otključa i pred njim iskoče osnovne aplikacije: kamera, galerija, imenik – ništa zanimljivo. Društvene mreže ne koristi. Provjeri e-mail. Tri nove poruke: reklama za novi losion poslije brijanja, stranica na koju se pretplatio prije više od dvije godine je objavila novi članak i kolega mu javlja detalje nekog seminara. Prelistavajući prijašnje poruke shvati da gleda samo u reklame, poslovne poruke i viruse. Ugasi e-mail i upali izbornik pun nekorištenih aplikacija. Prstom prijeđe preko ekrana nekoliko puta i naposljetku stisne ikonu sudokua, jedinu igricu koju je sam instalirao. Čim se pojavio logo s nekim japanskim znakovima na ekranu, uvidio je da nema volje više napinjati mozak rješavajući zagonetke niti ima snage držati uzdignuto mobitel. Ruka mu padne na madrac. Isključi igricu i zaključa ekran.
Raskolačenih očiju zuri u crni uređaj. U odrazu tamnog stakla jasno gleda svoju sliku. Na desnom obrazu se uočljivo vidi mrlja. Vjerojatno komad prljavštine što je pao sa stropa dok je držao oči zatvorenima. Trzne se i lijevom rukom je pokuša odstraniti, ali je samo razmaže. Pogleda si dlan, crnilo mu je prešlo na prste. Naglo se pridigne u sjedeći položaj, iznenadnim trzajima vrata razgleda sobu. Najviše se zadrži na vratima i lijevoj strani kreveta. Vrata. Krevet. Vrata. Krevet. Disanje mu se ubrza, a lice mu se lagano zgrči. Pita se kada je počeo dolaziti doma i s vrata gledati sam sebe kako leži na tom mokrom madracu. Kada je zadnji put vidio cijeli bračni krevet? Gdje se sakrila ta lijeva strana?
Pokuša doći do zraka, ponovo podigne mobitel i zagleda se izravno u njega. Mrlja je tamo. Počne si trljati lice prstima, strugati noktima. Crno. Trlja jače, ali ne uspijeva. Beznadno spusti dlan. Izraz mu se potpuno smekšao. Pažljivo razmotri po tko zna koji put sliku pred sobom. Nekoliko minuta je ostao tako, a onda napokon pustio suzu. Nju je pratila i druga pa treća i tako redom uz tihi jecaj. Plakao je dugo, kao da suzama želi isprati prljavštinu. Jecao je kao da govori: “Molim te, isperi se. Molim te, oprosti mi.”

* Prva Ivanova poslanica; Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama.

Foto: www.pexels.com

Odgovori