Juraj Močilac: Astralni alter ego

Pronašao sam nekoliko zapisa o tome kako moje tijelo zapravo nije moje. I pitam se što sam pod tim mislio. Svi su zapisi nastali neovisni jedan o drugome, u većim vremenskim razmacima. Što samo upućuje na to da su spomenuti osjećaji bili prisutni puno ranije, a prate me još i danas.
Odlučio sam provjeriti radi li se o nečemu potpuno apstraktnom i izvan mogućnosti mog djelovanja.
Sjeo sam pred ogledalo i zagledao se u svoje oči.
Ako uopće jesu moje.
***
Izluđuje me ono što vidim. Te me oči ne prepoznaju. Dotaknem si obraze i naježim se. Ruke su mi hladne. Prođem njima niz vrat, preko ključne kosti sve do ramena. Spustim ih niz laktove i sklopim dlanove. Zbilja su hladne. S druge strane još uvijek tek magličasti obris onoga što je nekad činilo m e n e.
Pitao bih ga, tog lika, kako prihvatiti ono što ti ne pripada, ali znam da bi mi uzvratila tek tišina. Čak i kad ne bi, vjerujem da bi me odgovor razočarao.
Razbio sam ogledalo i te su me oči gledale iz bezbroj nejasnih krhotina. Ne mogu pobjeći od sebe.
Ako uopće jesam.
***
Stranac je u mome tijelu. Osjetim kako mi razdire želudac i crijeva. Truje mi um. Čujem ga u ušima i osjetim u ustima. Ne planira otići. Udobno se smjestio. Započinje razgovor koji je zapravo više monolog. Slušam ga i shvaćam da je u pravu. Istina je sve što govori. Mora biti.
***
Ponekad se osjećam kao da moje tijelo ne pripada meni. Pripada nekom osamdesetogodišnjaku iz Firence koji sjedi na verandi s bocom travarice i nostalgično oplakuje prošli život. Boli me pomisao na starost i vrijeme koje mi izmiče iz ruku. Možda ga namjerno ispuštam jer ne želim uhvatiti ni trenutak ovog života. Žurim i bježim.
***
Još jednom sam izvukao deblji kraj u borbi za vlastiti opstanak
I pribranost
Nakon čega ostajem
Indiferentan
Prema plućima koja dišu sumnju,
Očima koje vide strah
I kostima koje me još drže živim.

Foto: www.pexels.com

Odgovori