Izet Medošević: Zvali su je Bepa Joshep – zvali su je Pad Italije

Čelika, mesa, slobodne volje duša žene tajna je. Košulje i kanotjere pere, suši rublje, daj mi nešto veliko! Banalno sjebavajući. Besmrtan na dnevnoj bazi. Koliki je lanac toliko to ide. Ne izostaje želja da se doda prsten. Poraz je u istini, u tihoj svjetini i pliva uz površnost. Čelika, mesa, slobodne volje… Kreneš lijevo, kreneš desno, kud god kreneš – sama umjerenost…

Hipsteri. Benigni tumor. Sedamdesete, osamdesete, devedeste, dvijetisuće i desete. Cool zajebancija! Wheels gonna keep on turning. A na parkingu s balkona čujem Bepu Joseph. Vodi sa sobom tri dobermana različitih veličina. Jedan veliki ispred i dva patuljasta iza. Penje se kod mene u gajbu da mi razbije ritam. Vraća se od onog s kim je bila prije mene i ide kod nekog drugog nakon što je iznerviran otjeram iz stana zajedno sa psima. Tako to ide kod Bepe…

I tako to kod mene također ide… Onda joj na hodniku neizostavno padne šećer, pa počne šiziti na način da se trese cijela zgrada. Ona šizi, psi laju, a ja na vratima kao nešto smirujem. Susjedi me kunu, ali ipak nitko ne izlazi da mi psuje majčinu. Boje se ljudi. Boje se ljudi dobermana i Bepe, a ne mene. Ne zovemo je Bepa Joshep bez razloga. To zna i Superhik. Ode ona napokon sva izbezumljena, a ja se bacam na trosjed i puštam si epizodu Sopranosa da si malo sredim misli. Nije prošla ni uvodna špica kad, evo, opet nešto derenči! Jebate sad telefon! Bepa, again!!! Plače i veli da joj je dosta svega i da joj fali muž i da se ide ubiti pod hitno. To je kod nje inače stalna praksa, pa ju je netko uz postojeći nadimak prozvao i Pad Italije. Inače kako vrijeme prolazi, gomila se grupacija razvedenih majki, takozvanih MILFEVA, i sve i jednoj su muškarci osnovni problem… Obično zvuče ovako, evo jednog primjera: – Znaš nije u ok. Nije ok da tako razgovaraš sa mnom. – Što je bilo, šta je sad? Koji sam k. sad kriv? – Ništa. Ako sam ne znaš, ja ti ne želim ponavljati. Al’ da si me povrijedio, jesi. I to full… – Jel’? Izvini, draga, fakat mi je žao! Nažalost sad moram ići…

Bepa! Lepa ili bilo koja druga… A ima jedna druga. Tanja se zove. Žena obrazovana, zaposlena, rastavljena s dvoje djece, ali nije moj tip. A dobra pička i drug. Pa opet kao i većina, niti ona ne poznaje granice. Nazove u dva ujutro da priča o nekom frajeru sa Škurinja kojeg ne znam, niti želim znati. Razveže na dugo i široko te na kraju traži savjet, kao ja sam muško pa mi je jasna muška priroda. Ništa meni tu jasno nije. Naposljetku kad joj stidljivo te krajnje oprezno dodam neki savjet, ispostavi se da je savjet bio loš i da se baš zbog njega cijela njena ljubavna perspektiva raspala…

I sad dolazim do svoje žene. One koju na kraju krajeva volim. E pa ta je, izvinite na izrazu, prava vještica i zlopamtilo. Koliko god da vremena i iskupljenja prođe, ona ne zaboravlja, ali se trudi da i ja ne zaboravim vlastitu slabost kojom sam je kompromitirao. Osveta stiže, naravno, u krevetu, to jest u tome da niti ne dospijem do njega. Ali što je tu je. Život je kompleksan. Ipak kod nas muškaraca, stvari su malo drugačije. Nemaš curu – nemaš i jebiga. Imaš nešto drugo: karijeru, muziku, sport, nauku, lovu. Neki san, cilj… Ženi je pak centar svijeta uvijek muškarac. Sve se, ako isključimo djecu, vrti oko njega. Sva sreća i nesreća. A većinom je nesreća. Tu je i lova, naravno, i dal’ je on ima dovoljno. Dovoljno za sebe i dosta za nju. Ništa ne vrijedi ako ona ima sve pare ovog svijeta, a da je pritom on bez banke. Osobno mi je to nelogično, iako poznavajući žensku prirodu vrlo shvatljivo… Recimo da osobno posjedujem veliko materijalno bogatstvo, s radošću bi uz skupinu djece i staraca izdržavao i desetak žena bez problema. Koliko one zarađuju i zarađuju li uopće ne bi me bilo briga. E ženama to nije isto. Njih su stoljeća i stoljeća nametnutog protokola, čuvanja i brige za djecu te religijske dogme transformirala u prelijepa bića koja se nikad potpuno ne opuštaju. Što bi značilo da uvijek važu i kalkuliraju, te da im je od malena usađen ideal princa na bijelom konju, iako one to dobro znaju sakriti. I od društva, a i od sebe samih. Pivo nije isto što i trava, Bepa nije Nastasja Kinski, ali Bepa i piva su dostupniji. Charles Bukowski, boli te kurac – veli mi frend za šankom, a onda bježi koliko ga god noge nose svom kućnom zmaju da mu otrgne jaja i isprži mozak…

Ima i među nama muškima mazohista. Ima i sadista. Evo, ja recimo čupam telefone i sva sranja koja imaju nekakav kabel. Neki lupaju glavom u zid, neki po ženi, neki po ženi, djeci i susjedima i svemu što se nađe u blizini. Ima i onih što šute godinama, a onda odu do kioska i više se nikad ne vrate. E takvima se ja divim. Svi bi mi najrađe svatko toliko skočili do nekakvog bordelčića na koji sat. Ne samo radi seksa, nego i radi muške zajebancije. Još bi nam žene dale lovu za to, da imaju malo mira. Bilo bi to dobro za sve, samo da ovi šupci od političara i religioznih vođa kurbe ne drže samo za sebe, a nama prodaju moral. Kao da je nama do morala? Nama je do nemorala! On nam treba da ne ispalimo. A ispalit ćemo ili će nas i dalje ispaljivati i uspavljivati sve dok ne ostane niti jedna jedina bijedna budala na ovoj precijenjenoj plantaži. I kad konačno stigne ljeto kao besplatni dar prirode, izranjam na gradskoj plaži gdje sve kipti od užarenog ženskog mesa svih uzrasta i kategorija. Mesa što kao posljedicu donosi magareću erekciju koju panično omamljujem pivama i razmišljanjem o razgovorima za posao te pečenim janjcima. Silazim tada u tirkizno plavo, skoro razlomljeno more te držim zrak gledajući u ta ista tjelesa, samo pod vodom u bestežinskom stanju.

Čelika, mesa, slobodne volje. Duša žene tajna je, košulje i kanotjere pere, suši rublje…

Odgovori