Ilija Aščić: Život sa zvijerima

Sjedio sam na pauzi u radničkoj pušioni. Tu smo jeli ručak, pušili i grijali se kad je bilo hladno. Listao sam jučerašnje novine i pio kavu iz aparata kad je ušao taj golemi ćelavac. Vjerujem da je imao barem 120 kila. Bio je visok oko 180, ali bio je širok kao tenk, a lice mu je bilo naborano, izbrazdano ogavnim brazgotinama i borama i ružno do bola. Imao je okruglu glavu s golemim podbratkom. Bio je napuhan kao nogometna lopta. Nije u toj rugobi bilo nikakve tragične produhovljenosti ni ljudske dubine, samo površni bijes.

Bilo je to u skladištu piva. Bila ja sredina siječnja. Utovarivali smo gajbe piva u kamione na minus 10.

Odjednom je taj frajer dreknuo:

„TKO JE POPIO SVU KAVU? NIJE OSTALA NI JEDNA KAVA!“

Tišina u prostoriji. Osim mene tu je bilo još desetak šljakera. Neki su pogledali prema meni. Ja sam uzeo zadnju kavu. Štos je bio u tome da je aparat u pušioni mogao pljunuti samo 10 kava jer bi se tada potrošila zagrijana voda, pa si morao čekati pola sata da se opet ugrije. Ali do tad bi pauza već bila gotova. Ako si došao među prvima na pauzu, popio bi kavu, ako si malo kasnio, više je ne bi bilo.

Ćelavac je prišao i stao ispred mene. Oči su mu bile male i govnaste i jedva si ih vidio. Ali one su vidjele tebe. Mozak iza njih smišljao je zlo, to ti je odmah bilo jasno.

„Ovdje imamo PRAVILA! Kavu prvo piju najstariji radnici.“

Okrenuo sam list novina i srknuo gutljaj kave.

„To nigdje ne piše“, rekao sam.

Inače nisam previše smiren čovjek, ne vjerujem u boga i smisao života, ne vjerujem u postizanje duševnog mira istočnjačkim tehnikama, uglavnom sam nervozan, ljut i duhovno ogorčen na sve, ali tada sam bio prilično smiren, ne znam zašto. Postoje takvi trenuci kad sam smiren, unatoč svemu. Jednom je u ratu granata pala 20-ak metara od mene, a moj frend Luka i ja smijali smo se tome, kao da je riječ o nekoj tričariji.

Meni se kava zapravo uopće nije pila. Volim dobru kavu, ali dobra kava je rijetka kao dobra ženska, a taj aparat je izbacivao odvratnu smeđu tekućinu. Ali nisam znao što bih radio na pauzi, nakon što bih požderao sendvič s parizerom pa sam pio kavu, kao i svi ostali. Imao sam pravo na to. Ali da sam imao pameti, ne bih se kačio s ćelavcem.

Pogledao me kao da sam ga pljunuo u lice. Stisnuo je svoje govnaste oči kao da pokušava prokužiti jesam li idiot ili provokator koji ga pokušava navući na neki štos. Očekivao sam da me tresne šakom u lice, da me jednim udarcem pošalje pod klupu na drugoj strani prostorije. Nisam imao nikakve šanse jer sam bio mršav i neuhranjen. Možda bi to i učinio da u prostoriji nije bilo još 10 ljudi. Bio je kavgadžija i nitko se nije želio kačiti s njim. Vjerojatno je takav bio zato zato što je bio ulovljen u mrežu kao i svi mi, želio je nešto drugo, milijune, ljubavnice, jahte, a dobio je to što je dobio. Ljudi su puni svakakve mržnje jer žive bijednim životom, jer im ništa ne ide, jer im se žene jebu kao leševi ili uopće godinama nisu vidjeli pičke, jer imaju neotplaćen kredit za stan, jer su im djeca glupa. U svakoj firmi imaš takve ljude, one koji zlostavljaju sve oko sebe, a šefovi ih trpe jer su u stanju jednom rukom podići 100 kila i uraditi bilo što, ili zbog nekog drugog neshvatljivog razloga.

Uglavnom, ćelavac se okrenuo i bez riječi otišao na dvorište. Kolega koji je sjedio kraj mene, Mario, blijedo me pogledao.

„Najebo si.“

„Zašto?“ rekao sam. „Pa nije ništa učinio.“

Samo je odmahnuo glavom, kao da sam lud. Ti usrani šljakeri i njihove jebene igrice! Uvijek si se morao nadjebavati s nekim primitivcem. Ni u jednoj firmi čovjek nije mogao samo raditi i na kraju dobiti plaću za svoj rad, već si morao trpjeti teroriziranje nekog dripca koji te htio pretvoriti u poslušnog majmuna. U najušljivijim firmama, u skladištima, trgovinama, tvornicama, bauštelama i slično, to funkcionira na najprimitivnijoj razini. Ako im nisi po volji prebiju te ili ti podvale nešto od čega ti život prisjedne i na kraju sam saviješ rep i odeš odatle. Na višim razinama, u uredima, među govnarima u odijelima, stvari su sofisticiranije, tamo te sjebu s osmijehom na licu, a ponekad tako suptilno da ni ne znaš tko te sjebao pa čak ni da te sjebao. To te na kraju pretvori u psihopata ili u lakšem slučaju u ogorčenog mizantropa koji mašta kako dolazi sa strojnicom i tamani sve te žohare.

To je život – vođenje sitnih, glupih, besmislenih borbi koje te ne zanimaju, samo da bi ostao živ među zvijerima.

Popio sam kavu i vratio se na šljaku. Utovarivali smo gajbe pive na prikolice tegljača. Dnevno sam preko ruku prebacivao više od 500 gajbi. Raditi takav posao iz dana u dan neka je vrsta smrti. Ali još je gore bilo raditi s tim ljudima. Uvijek bi se netko od njih nasadio kraj tebe i – pričao. A o čemu su pričali ti muškarci, ti stari dečki? O nogometu, naravno. Satima su lamentirali kako ćemo zgaziti Englesku na prvenstvu. Svi su znali poziciju svakog igrača, svi su imali strategije. Oči bi im zasjale kad bi maštali o tom mokrom snu. Kad je Engleska stvarno pala, cvali su kao da su oni ti koji su Englezima utjerali kurčinu u usta. Osim o nogometu, pričali su i o pičkama. Ali o ovom drugom uglavnom su pričali teoretski, jer su većinom bili oženjeni sredovječni muškarci i jedina dostupna pička bila je ona suhonjava među nogama njihove žene, koja im se već gadila. Zato su samo pričali o pičkama koje bi jebali – kad bi imali love i kad ne bi radili taj smrdljivi posao koji ih je svrstavao na dno društvene ljestvice. Tada je visoko kotirala neka manekenkica koja se jebala s polovicom nogometne scene u Zagrebu, a poslije je u javnost iscurio i njen pornić. Kad su pričali o njoj, oči su im se krijesile. Većina ih je imala preko 50 godina, a sanjarili su o jebanju 18-godišnje curice koja im je dva puta mogla biti kćer. Možda je Hugh Heffner bio čarobnjak koji je znao tajnu s kojom je svaki dan na jahtama jebavao mlade pičke sve dok mu se kita mogla dići, ali ti tupavi luzeri mogli su jedino drkati u kupaonicama maštajući o tome.

Kad sam bio mlađi, znao sam s tim ljudima u skladištima započeti razgovor o nekoj otkačenoj temi. Pročitao bih neku genijalnu knjigu koja bi me istinski oduševila i morao bih to podijeliti s nekim. Jednom sam počeo pričati o Platonovoj špilji. Možete li zamisliti tu scenu? Možete li zamisliti mene kako stojim između pet šljakera i pričam im o Platonu? Mislio sam da će netko do tih frajera podići obrvu i reći: „Hej, evo jednog pametnog dase.“ Ali oni nisu znali ni tko su oni, a kamoli tko je Platon. Samo su buljili u mene, zbunjeni, ne shvaćajući o čemu ja to zaboga govorim i što se to njih tiče, kao da ubaciš iracionalni faktor u jednadžbu, a onda bi brzo počeli pričati o nečemu drugome.

Kad sam bio klinac mislio sam da je to zato što su ti dečki ozbiljni frajeri pa se ne žele zamarati takvim tričarijama kao što su knjige, oni se bave samo ozbiljnim i bitnim stvarima, poput utovara pivskih boca, ali istina je zapravo da nitko od njih nije znao ništa što nisam znao i ja. Nitko od njih u životu nije pročitao knjigu, ali ne možeš ih kriviti zbog toga, knjige su uglavnom sranje. Svi su oni u dubini duše mrzili svoje poslove, ali bojali su se da će ih izgubiti. Znali su jedino pognuti glavu i pojesti kamion govana samo kako bi prehranili svoju ušljivu obitelj koja ih je prezirala.

Odšljakao sam svoju smjenu i u 17 sati sjeo u krntiju i odvezao se kući. Kao i uvijek u to doba ulice su bile pune manijaka. Tjerali su svoje automobile kao da će negdje zakasniti, cijeli su tjedan šljakali očajne poslove na kojima su radili sve što bi im nadređeni psihopati naredili, a sad su na cesti izigravali opake dečke. Bili su spremni ubiti te da bi pet minuta brže stigli kući. A kod kuće te ne čeka nikakva jebozovna ženska navlažene pizde, nema boce crnog pinota koju ćeš otvoriti s njom, a zatim je ševiti, ne ideš u kazalište na postmodernu predstavu. Kad čovjek šljaka takav posao, ima vremena tek pojesti nešto, istuširati se, kenjati, pogledati neki film s Clintom Eastwoodom i onda ujutro sve iznova. I tako mjesecima, godinama, dok ti sva pamet ne iscuri i ne postaneš samo glupa poslušna mašina.

Uglavnom, drugi dan zapalo me da šljakam s tim ćelavcem. Možda je tražio od poslovođe da me stavi s njim. Možda i nije. Kako god, tu smo, u skladištu, ja donosim gajbe piva s palete i dodajem ih njemu, koji ih slaže u kamionu. Tako smo šljakali kao automati. Nešto je smišljao, to mi je bilo jasno, samo nisam znao što. Slina mu je curila iz usta kao bijesnom psu dok je uzimao gajbe, a prljave oči neprestano su me mjerkale, kao da čeka pravi trenutak. Znao sam da će me pokušati sjebati, a i ja sam se pokušavao koncentrirati, koristeći sve svoje opako iskustvo kako bih ga u pravom trenutku iskoristio. Ako me ta ogavna debela hrpa govana sjebe, onda bolje nisam ni zaslužio.

I stvarno, dok sam mu dodavao dvije gajbe piva, jednu je zakačio rukom gore u kamionu i srušio je na mene. Učinio je to namjerno, taj debeli kurvin sin. Gajba s 20 pivskih boca s visine od dva metra sijevnula je pokraj moje glave. Na vrijeme sam je skužio i uspio sam se izmaknuti. Gajba je za dlaku promašila moju glavu, ali zakačila me po koljenu i pala mi na stopalo. Staklo se razbilo po asfaltu, a ja sam od bola sjeo na beton. Mislio sam da mi je koljeno smrskano. Zavratio sam hlače. Koljeno je bilo čitavo, ali bol je bila nepodnošljiva. A taj ušljivi govnar nije ni trepnuo. Nastavio je slagati gajbe, kao da se ništa nije dogodilo. Nisam znao što da radim. Noga mi je drhtala. Nikog drugog nije bilo u blizini. Kurvin sin je dobro pazio da nitko ne vidi. Nekako sam ustao i šepajući otišao do prostorije za pušenje. Skinuo sam cipelu. Srećom, ništa nije bilo slomljeno. Samo tupa, odvratna bol koja nije prolazila. Više nisam mogao ustati. Sjedio sam, ne znajući što da radim.

Kad je bol malo popustila, ustao sam i odšepao u ured kod šefa smjene. Ispričao sam što se dogodilo. Taj tip bio je frajer u srednjim 40-im. Bio je psihopat, naravno. Opće je poznato da je srednji i niži menadžment u kompanijama leglo najgorih psihopata. Sjedio je i gledao u mene. Nije mi ponudio čak ni da sjednem. Mi koji smo šljakali na određeno bili smo im nevažniji od psećeg govna.

„Koliko dugo vi radite kod nas?“ upita napokon.

„Dva mjeseca.“

„Žarko radi kod nas već 15 godina.“

To je trebalo nešto značiti – da ja ne mogu biti u pravu. Značilo je da moram pojesti govno i da mu više ne dolazim dodijavati s takvim tričarijama. Ima on pametnijeg posla od sitne šljakerske kavgice.

„Prijavit ću vas inspekciji rada“, rekoh.

Frajer je pogledao u mene, shvaćajući da ima posla s budalom. Osmjehnuo se i mahnuo da izađem. To je značilo da sam prvi na listi za odstrel i da će me otfikariti prvom prilikom. Znao sam da to tako ide, a ipak sam se izlanuo. Kome treba idiot koji šefu prijeti inspekcijom rada? Prijetio sam im praznom puškom, a oni su sjedili iza zidina dobro utvrđene tvrđave sa stotinama topova. Mogli su me raznijeti jednim hicem, kao muhu. Blefirao sam poput najglupljeg kockara.

Počeo sam smišljati kako da ih zajebam, kako da ja njima naškodim, ali nisam se mogao domisliti baš ničemu. Bili su opakiji i podmukliji od mene. Sistem tako funkcionira. Zatvorene su sve rupe. Možeš samo lupati golim rukama po zidovima. Zidovi tome i služe, da lupaš po njima.

Drugi dan evo nas opet na utovaru, ćelavac i ja. Dobro sam pazio da mi opet ne baci nešto na glavu. Više mu nisam okretao leđa.

Kamion je napokon bio utovaren. Ali taman kad je bio utovaren i kad je još samo trebalo zatvoriti tovarni prostor, opet je pokušao izvesti isti jebeni štos. Bilo je to poput reprize lošeg filma. Znao sam da je podao, ali nisam znao da je toliko glup. Ali umjesto da me poklopi gajbom piva, spotaknuo se gore na kamionu, izgubio ravnotežu i pao s prikolice na beton. Pljusnuo je dolje poput vreće govana, a dok je padao jakna mu je zapela za jednu gajbu pa je cijeli stražnji red gajbi iz kamiona pao po njemu. Stajao sam sa strane i gledao to. Nitko osim mene nije vidio što se dogodilo.

Pogledao sam na sat. Bilo je podne, vrijeme za pauzu. Okrenuo sam se i otišao u pušionu. Uskoro će ljudi nahrupiti unutra i navaliti na kavu. Otišao sam do aparata, odabrao kavu s mlijekom i pričekao da ju aparat smućka. Promiješao sam šećer plastičnom žličicom i sjeo na tvrdu drvenu stolicu kraj prozora. Srknuo sam gutljaj pa izvadio cigarete. Kava, napokon, i nije bila tako loša. Bila je osrednja.

Čuo sam vani neku gungulu, ali nisam izlazio. Sjedio sam, pijuckao kavicu i pušio. Napokon je ekipa počela ulaziti. Lamentirali su i odmahivali glavama. Onda sam čuo sirene hitne pomoći. Zatim je hitna otišla.

U prostoriju je ušao poslovođa. Prišao mi je i sjeo ispred mene.

„Znaš li što se dogodilo Žarku?“

„Kako bih znao? Vidite da pijem kavu. Što mu se dogodilo?“

Gledao je u mene pokušavajući me prokužiti. Ali nije se imalo što prokužiti, to je i on napokon skužio.

„Sutra te više nećemo trebati“, rekao je.

Uzeo sam jaknu i obukao se. Izišao sam, ne osvrćući se. Opet sam bio vani. Bio sam slobodan, ali bila je to pirova pobjeda – i dalje sam morao plaćati stanarinu, račune, jesti dva puta dnevno i sve ostalo. Prožvakali su me i ispljunuli. To je sve.

Izišao sam iz tvorničkog dvorišta i otišao u birc preko puta. Sjeo sam za šank i naručio pivu. Izvadio sam cigaretu, a konobarica se nagnula da mi je pripali. Sredovječna riba s borama na licu i obješenim dupetom. Dok je pripaljivala, njene ofucane sisetine skoro su iskočile preko šanka meni u lice. Nasmiješila mi se. Bila je sama doma. Bila je osuđena da si gura prst u pizdu. Zahvalio sam klimanjem glavom.

Foto: www.pexels.com

Odgovori