Ilija Aščić: Umjetne suze

Bilo je to dvije-tri godine poslije rata, u ono užasno vrijeme kad je stari život bio nepovratno završen, a još nije počeo novi početak. Nitko nije radio, pa ipak smo svi nekako živjeli. Starci su provodili vrijeme buljeći u TV sapunice i vijesti i gnjevno pljuvali na sve. Neplaćeni računi, sobe bez grijanja, hrana bez mirisa i okusa… Išao sam u treći srednje i bario sam jednu slatku malu, ali bio sam odrpanac bez para pa me nije šljivila pet posto. Ja i moj frend Krešo smo poslije škole obilazili birceve i kockali na poker automatima. Krešo je imao super štos – probušio bi kovanicu od pet kuna i vezao za nju tanki končić, pa bismo je ubacili u poker automat i tako kockali. Ako bi pobijedili, digli bi 50 kuna. Ako bi izgubili, kovanicu bi povukli nazad i igrali ispočetka, sve dok nas gazda birca ne bi skužio i izbacio van. Stalno smo se tukli s nekim, najčešće zbog kakve Krešine kavge u koju bi čudotvorno upao. Jednom tjedno sam dolazio kući krvave glave, a starci bi uvijek kenjali da sam nevaljao izrod i da će mi jednog dana netko doći glave.
Kad sam jednog popodneva došao iz birca, starog nije bilo kod kuće. Vjerojatno je kartao negdje sa svojim frendovima. Stara je sjedila na kauču, a oko nje su sjedile tri starije gospođe, lijepo odjevene, frizure, parfemi, dakle svijet kakav je k nama rijetko zalazio. Pristojno sam rekao „dobar dan“, a jedna gospođa s davno umrlim očima i perfektno tapeciranom frizurom odmah se napadno počela raspitivati za mene, a da se nije ni predstavila. Nevoljko sam odgovarao na njena pitanja, jer ne volim da mi se itko tako petlja u život. Malo pomalo sam pohvatao o čemu je riječ. Bile su to gospođe iz baptističke crkve koje su obilazile selo i prodavale spiku. U to poslijeratno doba baptisti, adventisti, mladi dečki iz mormonske crkve, Jehovini i ostali svjedoci iz bezbroj opskurnih sekti kružili su po selima kao kakvi lešinari, mameći ljude da dođu u njihovu crkvu i prime Isusa za svog Gospodina i Spasitelja, ali ovaj put ISTINSKI, jer ono kad su te nakon rođenja krstili u katoličkoj ili pravoslavnoj crkvi ne valja, to je sve laž dok te baš njihov pop ne krsti. Zauzvrat su dijelili nešto malo humanitarne pomoći, kojom su mamili sirotinju u svoje stado. Neke su se seoske bake zbog nekoliko kila brašna i mlijeka u prahu preobratile u Jehovine svjedoke i pobacale u smeće katoličke križeve u koje su se zaklinjale cijeli život. Meni su ti protestanti bili odbojni jer su njihovi popovi nosili odijela i kravate. Nikad nisam shvaćao da predstavnik crkve nosi taj simbol gospodstva, dok istovremeno priča o LJUBAVI!
Da je stari bio tu, on bi vjerojatno bio potjerao babe već s dvorišne kapije. Za mog je starog vjera bila stvar nacionalne legitimacije – Hrvat katolik – ali zapravo je i katoličke popove smatrao lopovskim ološem. Ja sam baš nekako u to vrijeme raskrstio s Katoličkom crkvom. Zaključio sam da u njihovoj vreći trikova nema ničega. Odlučio sam da nisam ništa, da moj život pripada samo meni. Čitao sam opake socijalističke knjige koje su govorile prave stvari na pravi način. Tada sam otkrio i Brunu Travena, čija mi je filozofija otvorila oči! Dok je tapecirana baba pričala o Ljubavi, Istini i Vječnosti, poželio sam donijeti Mrtvački brod i reći: „Čuj, baba, znaš li tko je veliki Bruno Traven? Dopusti da ti pročitam par besmrtnih rečenica koje će ti promijeniti život.“ Tada sam bio pristojan dečko, pa ipak nisam rekao ništa. Ali s godinama se čovjeku izoštre instinkti i danas nemam ni pet minuta strpljenja za folirante i prodavače magle.
Baptističke babe su iz rukava vadile svoje trikove. Sve je frcalo od suosjećanja. Kad bi stara smrknuto rekla kako teško živimo i kako će nam ovaj mjesec vjerojatno isključiti struju, tapecirana baptistička baba bi začas glasom punim lažne sućuti dodala „Znam da vam je teško“ ili „Razumijem vas POTPUNO“ ili „Mora da ste se jako napatili u ratu“ itd. Malo je falilo da kane i koju umjetnu suzu. Instinktivno sam osjećao da je to prljavi fejk, da je njihov jedini cilj njihova vlastita korist – u ovom slučaju akvizicija nove ovce u stado. Sjedio sam i čekao da odu. Ali baba je tupila po svome. LJUBAV, ISTINA, BOŽJA VOLJA, SPASENJE… Onda je izvadila neke brošure. Zrak je postajao težak i zagušljiv, u meni je rasla razdražljivost, budio se nagon da zabijem svoje prljave nokte u te mrtve oči, pa neka poslije pišu mučeničke pjesme o njoj. Oh, Đizus! Zašto ova baptistička krava nije morala proživjeti onu noć kad smo se po kiši morali povlačiti preko planina i kad smo bili zarobljeni? Zašto ona nije morala jesti govna po izbjegličkim centrima i dobivati batine i ići mjesec dana u školu u jednim istim neopranim hlačama? Pitao bih je onda o LJUBAVI i BOŽJEM NAUMU! Kakva je to prazna rupa u njihovim dušama pa je žele ispuniti zarivanjem noža u moju meku utrobu? Ja nikom ne dolazim nepozvan u kuću, ne guram mu pod nos svoje knjige!
Ali dok su se babe prenemagale, shvatio sam da meni zapravo ne bi bio problem odglumiti da sam preobraćen, ako to znači da ću zauzvrat dobiti lovu. Cijeli taj igrokaz ionako nije ništa do nadmudrivanje dvaju mađioničara – ti meni izvadiš golubicu iz šešira, ja tebi zeca. Ali tada sam bio pametan dečko i kužio sam da tu love nema. Već tada sam kužio osnovnu poantu društva: svi žele nešto od tebe, ali što si jadniji jadnik, više će te ponižavati, a manje ćeš dobiti zauzvrat. Moja je pak stara vjerovala da je Katolička crkva PRAVA STVAR, to je vjera njenih pradjedova, jedino Katolička crkva ima ključeve raja, a sve ovo ostalo je otpad od Boga, što je bez uvijanja i rekla baptističkim babama. Ali kad je čula da je tu možda i neka pomoć u pitanju, okrenula je ploču. Za lovu bi možda i otišla u baptističku crkvu.
– Mi redovito dijelimo pomoć svojim potrebitim članovima – rekla je tapecirana baba s mrtvačkim očima, znajući gdje treba ubosti.
– Mi si svi međusobno pomažemo – umjetno se nasmiješila druga.
– Jednom tjedno svi se okupimo i pjevamo.
– Mi smo zajednica!
– Kod nas nitko nije sam.
– A koliko se pomoći dobije? – upita stara.
Tapecirana je neodređeno odgovorila da se prvo svi trebamo upoznati, a onda će se vidjeti kako se može pomoći obitelji. Svi se u njihovoj zajednici brinu jedni za druge. Bitna je LJUBAV. Bilo je jasno da želi da dođemo u crkvu, da bi nas tamo lakše obradili.
Nakon dva sata babe su napokon otišle dalje. Stara je zaključila da će otići i vidjeti može li se tu dobit štogod.
– Križ je križ – rekla je. – Jedan je Bog.

Sljedeće nedjelje stara se lijepo sredila i otišla u grad na baptističku misu. Mislila je da će odmah dobiti lovu od baptista, ali vratila se kući praznih ruku. Ja i stari smo se sprdali na račun svega toga, ali ona je uredno nastavila odlaziti baptistima, skupa s jednom starijom susjedom. To je potrajalo jedno mjesec i pol, iz nedjelje u nedjelju, ali svaki put bi se vratila bez ičega.
Kako se pokazalo, nije tu bilo nikakve humanitarne pomoći, a pogotovo nije bilo love, samo dosadne molitve i pjevanje i razgovori. Napokon je stara prestala ići.
– Što se dogodilo? – podbadao je stari, cereći se. – Di su te pare, Marija?
– Htjeli su me prekrstit. Ubace te u veliku kadu i cijelog te smoče.
– Pa tako se to kod njih radi – smijali smo se ja i stari.

Nekoliko tjedana kasnije svratio je katolički pop. Bilo je vrijeme blagoslova kuća. Obično je u blagoslov išao fra Pero, stari ćelavac, u pratnji dva lokalna dripca čiji su roditelji redovito bili na misi, pa su klinci dobili pravo da idu s njim u blagoslov i tako svrnu koju kunu u džep. Ja sam na vrijeme skužio kako dolazi ulicom, pa sam kidnuo. Nisam imao volje stajati i glumiti da sam pristojan dok on vergla molitve i onda ljubiti križ koji je već zaslinilo cijelo selo. I kad sam bio klinac, radio sam to s jedva skrivenim gađenjem. Skoknuo sam do Kreše, pa smo odjurili u grad, gdje smo proveli cijeli dan kockajući na poker automatima.
Kad sam se vratio kući, stara je bila bijesna.
– Ti si izrod!
– Neka sam!
– Mogao si sjest pet minuta dok fra Pero ne blagoslovi kuću. Križ će otpast s tebe, ako budeš takav.
– Već je otpao. Ja sam socijalist i odbacujem teoriju o fiktivnom starcu u oblaku!
Stara me kiselo gledala, ne vjerujući kako mogu biti takav bezbožni ološ.
Kako sam kasnije saznao od starog, pop je znao da je stara išla kod baptista, pa joj je pola sata pred svima solio pamet, a stara je mirno slušala njegovu propovijed. Kad sam to čuo, skoro mi je bilo krivo što nisam svjedočio tome kako joj pop dijeli lekcije o vjerskom otpadništvu i o tome kako su naši djedovi izdržali 400 godina pod Osmanlijama, a nisu se odrekli svoje vjere. Znao sam da to jebeno djeluje, taj argument – 400 godina smo izdržali pod jebenim OSMANLIJAMA, a ti se prodaš baptistima za kilu brašna! Može li niže? Bolje biti gladan nego baptist!
Stara više nije ni spomenula baptiste, a ja i stari smo se mjesecima sprdali na račun toga. Poslije sam par puta u gradu sreo tapeciranu gospođu iz baptističke crkve. Svaki put bih je uljudno pozdravio, a i ona bi pozdravila mene, a onda bi svatko otišao svojim putem.

Foto: www.pexels.com

Odgovori