Ilija Aščić: Noć u čistilištu

Bilo je to u klaonici pilića gdje sam radio noćne smjene kao pomoćno osoblje. Kako i zašto sam dospio tamo, duga je priča. Došao bih tamo u 9 navečer, nakon sat vremena vožnje tramvajem, i prvo bih se javio noćnom portiru, a taj bi stari debeli prdež svake večeri zatražio da mu dam osobnu iskaznicu, a zatim bi pet minuta unosio moje podatke u knjigu posjetitelja.
„Takav je propis“, objasnio mi je, gledajući me preko pepeljarki kao da sam obično govno, kad sam mu jednom rekao da je već pet puta upisao te iste podatke u knjigu. „Samo stalno zaposleni mogu proći bez upisivanja.“
Ušljivi stari drkadžija! On je na društvenoj ljestvici bio nitko i ništa, ponizno je lizao kitu svakom beznačajnom šefiću, ali ja sam bio još niže pa mi je to morao dati do znanja. Ja sam tu samo privremeno, danas jesam, sutra nisam, a on je tu stalni portir već deset godina i može me gledati s visoka. Tako je to svagdje među radničkom klasom.
Drkaroš je zabilježio podatke u knjigu posjeta, a zatim mi je vratio osobnu i otvorio vrata klaonice.
„Jednom kad vas prime za stalno, dobit ćete svoju karticu pa vas neću upisivati svake večeri“, dodao je strogo.
Jedi govna, pomislih. Radije ću si vezati konopac oko vrata nego na ovom mjestu postati „stalni“ poput tebe. Tada sam još uvijek mislio da san o bijegu nije potrošen, da ću naći neki način da se iskopam iz toga. Ali svi tako misle. Nitko ne misli da će cijeli život šljakati usran, bijedno plaćen posao. Jer ako se pomiriš s tim da si portir ili perač klaonice, onda si gotov.
Otišao bih u klaonicu, obukao gumeno odijelo, navukao visoke gumene čizme i do 6 ujutro prao klaonicu. Inače preferiram noćne smjene, jer u njima obično nema šefova i drugih psihopata, pa ti od svih neugodnosti posla preostaje jedino rad sam. A raditi u klaonici pilića već je dovoljno gadan posao. Možete li zamisliti svu tu krv i sav taj otpad koji preostane kad se odvoji sve iskoristivo meso poklanih životinja? Tone i tone životinjskog otpada! Sve je to trebalo počistiti, oprati mašine itd. I sav taj smrad, sav taj užasni smrad životinjskih dijelova koji udišeš svakim udahom i koji ti se uvuče u sve pore u tijelu i nikad ga se ne možeš riješiti! Raditi takav posao je neka vrsta smrti, dapače, još gore, to je neprestano umiranje, ni život ni smrt, čistilište umornih, iscrpljenih duša koje čekaju izbavljenje, a ono ne dolazi. Jer kad u 9 navečer uđeš kroz vrata klaonice, kao da sam ideš na klanje, kao da ulaziš u Danteov svijet nakaza i najgadnijih pričina, i u tom trenutku sve ostalo izvan tog mjesta prestaje postojati, a čak i kad ujutro napokon iziđeš van, sve to ide s tobom. Zato se na takvim poslovima i zapošljava sva ona radna snaga koja tržištu nudi samo svoje vrijeme i mišiće i koja nije skužila kako stvari stoje – dakle, najneobrazovaniji ljudi na tržištu ili oni koje je sreća napustila. Tu uglavnom nema ni žena, samo istrošeni sredovječni muškarci koji pristaju na sve samo da ne bi postali beskućnici. Oni lukaviji, s instinktom lisice ili bilo kakvim obiteljskim zaleđem, već su se davno uvalili negdje drugdje, postali su profe u srednjim školama ili uhljebi u bezbrojnim državnim uredima sa sigurnom plaćicom ili su neki vrag u NGO-ima, pa s tih pozicija moraliziraju i pravednički dijele lekcije o primitivcima koji ih okružuju.

Uglavnom, eto me u klaonici pilića. Bio sam pijan svake večeri jer sam samo tako mogao raditi taj užasni posao. Prvi tjedan radio sam sam i to je bilo podnošljivo. Taman bih do jutra obavio sve zadatke, a onda se presvukao i otišao u birtiju preko puta na prvu jutarnju kavu. Ali već drugog tjedna u noćnoj se smjeni pojavio još jedan frajer. Iskočio je preda me dok sam oblačio odijelo, kao da se stvorio kakvom magijom. To je još jedan problem s tim glupim šljakama – imaš kolege, i to uglavnom primitivce koji su ti u stanju i najlakši posao učiniti nemogućim. Ima tu svakakvih podlaca i kenjala, ali najgori su oni koji ne zatvaraju usta. A ja doista ne želim čuti ništa što govore ti dosadni sredovječni ljudi koje je život zgazio. Ne želim ih bolje upoznati, ne želim postati njihov kolega s posla ili prijatelj, ali ni neprijatelj, ne želim ići s njima na pivo poslije radnog vremena, ne želim biti pozvan na roštilj kod njih doma subotom popodne, ne želim slušati o njihovoj djeci i vrtićima, ne želim slušati gdje su bili na ljetovanju, ne želim komentirati nogometne utakmice s njima, ne želim se skupa s njima zgražati nad lopovskim političarima. Ti će te dripci daviti svojim spikama i moralizirati do besvijesti, a drugi dan će te mirno pustiti da krepaš od gladi, jer to nije njihova stvar. Tako je to. Ljudi koji me poznaju misle da sam mrzovoljni mračnjak i negativac i da ljudi nisu tako užasni kako mislim. Ponekad mi predbace: „Ti ne voliš ljude!“, kao da su time utvrdili neki neoprostivi grijeh moje duše. Pa eto, ne volim. Za mene je prosječno ljudsko biće užas i ne želim ga blizu sebe. Možda će netko drugi u njemu vidjeti dubinu ili neku skrivenu ljepotu, ali ja je ne vidim. 95 posto odraslih ljudi su svi nalik jedni na druge, to su živi mrtvaci, nema u njima nikakve iskre, tek skučenost njihove male usahle duše i sitni podli trikovi koje izvode tebi iza leđa, a ta bolest je zarazna i lako može preći i na tebe, a onda si i ti gotov. Na takvim poslovima možeš izdržati dulje od tjedan dana samo ako si ljut na sve i ako ne dopustiš da te pobijede na neki od svojih načina, što znači da moraš biti lud, drzak i spreman potući se s bilo kim zbog sitnice, a isto tako i okrenuti se i otići u ključnom trenutku. Možda smo u životu samo čudaci, ali pred licem smrti smijemo reći istinu.

Dok smo u radničkoj prostoriji navlačili gumena odijela, taj frajer je stao ispred mene, kažiprst desne ruke uperio u mene i pogledao me kao da želi reći nešto veoma značajno i upitao:
„E, a odakle si ti?“
Pitanje „odakle si“ smatram jednako nepristojnim kao da me pitaš koliko love imam u džepu i koliki mi je kurac. Nije da skrivam neku mračnu tajnu – ali odjebi! S obzirom da cijeli život nastojim pobjeći od veza krvi i zemlje, obitelji i domovine, nisam rodijački tip čovjeka i ne zanima me u kojem si selu ispuzao iz ženske rupe. Ali ako na takvom mjestu glumiš pametnjakovića i inatiš se, držeći da si iznad njih, obično brzo najebeš, jer ti izbuše gume na autu, ubace ti crknutog štakora u džep jakne ili već na neki od načina. Zato ljudima kažeš iz koje si selendre došao pa neka s tim podatkom rade što god ih veseli. Rekao sam mu odakle sam – iz Bosne, iz selendre u planinama kojoj su i bog i vrag davno rekli laku noć i za koju nitko nigdje nije čuo. Mislio sam da će tu priča stati. Ali kad sam mu rekao ime sela, on radosno kliknu:
„Znao sam! Po imenu!“
Kako se pokazalo, bio je iz susjednog sela. Što će reći da smo zemljaci, da imamo tajni kod, on i ja, da imamo zajednički jezik koji nas veže i obvezuje i upućuje jednog na drugog. Mato Pejić, tako se zvao, i imao je priprosto seljačko lice i naglasak kao da je upravo jučer došao iz svog sela.

Obukli smo gumena odijela i krenuli u klaonicu. A čim smo ušli u klaonicu, frajer je počeo pričati – o ŽIVOTU. A to je značilo o svim onim beznačajnim tričarijama koje čine svakodnevicu ljudi niže ili niže srednje klase – sitne brige o djeci, pokvarenim autima, ženino zanovijetanje oko neopranog suđa i daske na WC školjci, šef psihopat, poremećena punica, plaća koja vječno kasni i nije dovoljna za život, krediti za stan, za auto, dječji rođendani. Imao je 45 godina, bio je oženjen, imao je troje djece i kuću, bio je u ratu, ranjen, a tu u klaonici šljaka već 5 godina. Život tihog očaja kojem se ne vidi kraj. Život bez života. I ja živim isto to, samo na drugi način, s drugim ograničenjima i datostima. Moja je duša žudjela za širinom, za suncem i prostorom, a bio sam tu u klaonici i slušao tog frajera kako lamentira o svim tim beznačajnim stvarima koje me se ne tiču i koje ne želim znati. Uvijek sam imao dojam da se život sastoji samo od slušanja tuđih priča, priča bez svrhe i smisla, pa ipak ih moraš slušati. Nisam siguran da shvaćam zašto je to tako. Ja nikom ne dodijavam platonovskom dilemom je li dobro istoznačno s pravednošću. Ja mislim da nije i većina platoničara neće se složiti s tim, ali to je druga priča. Davno sam odustao od toga da je rulju moguće izvesti iz špilje i prosvijetliti. Uostalom, koga briga? Samo neka su što dalje od mene.
Išli smo od prostorije do prostorije, ribali podove, prali strojeve, zidove i ostalo, a on mi je za to vrijeme ispričao svoju životnu priču, istu kao tolike druge koje sam čuo, dosadna stvar, ali slušao sam, jer jebiga, tamo sam, a ne možeš očekivati da ćete pričati o Platonu ili o Epikuru. Samo bi zastao da uzme daha pa bi odmah nastavio dalje. Ponekad od mlaza vode koji je prskao po podovima nisam čuo što govori, a kad bi on skužio da ne čujem dobro, nagnuo bi se prema meni i urlikao mi u uho. UBIT ĆU GA, MAJKE MI! Nisam okrutan tip, samo želim da me se ostavi na miru, ali oni jesu, okrutno mi rezuckaju dušu tupim noževima, dok je cijelu ne isjeckaju u komadiće, a onda će reći: „Ah, život je takav! Sudbina!“ Zašto se nikad ne dogodi da sa mnom u smjeni radi neka mlada i zgodna riba, neka pametna i slobodoumna riba s kojom ću se cijele noći zezati na poslu, a onda ujutro otići negdje na cugu i/ili odvesti je doma, popiti kavicu zajedno s njom, a zatim se malo opustiti uz neobvezni seks i sve ostalo? Nisam ja te sreće. Gdje ćeš na takvom mjestu naći pristojnu ženu? Te zgodne i pametne mlade cure su negdje drugdje, one uvijek pripadnu nekom samodopadnom folirantu koji radi u marketingu, ima smisla za humor i vozi hondu civic, a mene zapadne da perem klaonicu s ovim tupanom koji se ne gasi. Tu i tamo sam, držeći u ruci golemu cijev iz koje suklja snažan mlaz vode, zamišljao da je to cijev sačmarice i da mu stavljam tu cijev na sljepoočnicu i pucam, samo da zaustavim sve te riječi kojima me bombardira. Ili sam zamišljao da mu režem glavu na stroju za klanje pilića. Zamišljam natpis u novinama: „Neuspješni pisac u klaonici pilića ubio kolegu iz rodnog kraja i isjekao ga na komadiće. Uhićen dok je pio pivo u birtiji preko puta klaonice. Nije poznato oko čega je nastao sukob između dvojice noćnih radnika.“ To je to. Divne mračne fantazije o osveti za sve! Fantazije o osveti zbog svih tih ljudi koji su me cijelog života vukli dolje. Ne bi li bilo divno doista to i učiniti, a ne samo maštati o tome?
Nakon što mi je ispričao sve o svojoj obitelji, kući, djeci i bolestima nekako je skrenuo na rat. Svemogući bože, samo da ne počne pričati lovačke, pomislih. Tih ratnih pričica naslušao sam se kao klinac, toliko da su mi postale smrtno dosadne, ma kako tragične i užasne zapravo bile. Nemam više strpljenja za to, sve je već izlizano, sve već 1000 puta prepričano. A većina tih priča ionako je puko pretjerivanje, laganje i samohvala. Nisam želio slušati kako je sam zaklao deset četnika i raznio 20 tenkova. Uostalom, bio sam tamo i vidio sam puno toga i odmah sam znao kad lažu.
„Čuj, stari…“ rekoh s namjerom da ga zaustavim prije nego što počne.
Ali Mato je stao ispred mene i primio me svojom lijevom ručetinom za nadlakticu (što mrzim). A zatim mi je, gledajući me u oči, ispričao kako je jedne noći s grupom vojnika zapeo u izvidnici na srpskom teritoriju. Bilo je toliko mračno da nisu imali pojma gdje su, sve dok nisu shvatili da su u šumi okruženi brojnijim srpskim vojnicima. A kad su shvatili, nisu više mogli nazad. Mogli su samo čekati da se Srbi povuku. Dok je ležao tamo u mraku, stišćući pušku, usrao se u gaće. Doslovno se ukenjao u gaće i onda satima ležao s govnom u gaćama, dok su čekali da Srbi odu dalje.
„Nakon toga“, rekao je, „kad pomislim da mi je nešto teško, samo se sjetim kako sam se te noći usrao od straha. Odmah mi je sve lako i odmah me nije briga ni za što. Čak i ovaj šugavi posao mi je odmah lak.“
Nastavili smo prati do jutra i napokon smo oko 6 sati bili gotovi. Jedva sam se vukao od umora. Otišli smo u radničku svlačionicu, svukli sa sebe gumena odijela i obukli svoju odjeću. Nije bilo tuševa pa smo smrdjeli kao tvorovi, ali ne bi previše koristilo ni da smo se istuširali. Sjeli smo pred klaonicu i zapalili cigarete. Jutro je svitalo. Uskoro su počeli dolaziti i radnici iz prve smjene. Pojavljivali su se jedan po jedan iz polumraka, kao kakve utvare. To je bilo nekako čudno, vidjeti opet druge ljude na tom mjestu. Noću sve to izgleda drugačije, lišeno svoje prave svrhe, nadrealno, kao neki prostor izvan vremena i prostora, vrijeme za sebe, gdje stvari i ljudi nisu isti kao na danjem svjetlu.
Kad smo ispušili cigarete, Mato je ponudio da me odfura doma svojim autom. Pristao sam jer je lakše tako nego čekati tramvaj u 6 ujutro. Vozili smo se praznim ulicama u njegovoj staroj vectri. Rekao sam mu gdje stanujem pa me odvezao sve do moje zgrade u Novom Zagrebu. Eto, čeka me moja rupa, moja prljava unajmljena gajba, pola jeftine salame u hladnjaku, kruh star tri dana, dvije limenke piva i pokvaren bojler.
Kad sam htio izići iz auta, Mato me primio za nadlakticu.
„Čuj“, reče Mato, „a treba li ti možda para? Izgledaš kao da nisi ništa jeo tri dana.“
To nije bilo daleko od istine. Izgledao sam kao da me poplava donijela iz Černobila.
„Ma…“, rekoh.
Mato je dohvatio novčanik iz pretinca, izvadio 200 kuna iz njega i pružio mi ih. Imao sam 27 godina, a skoro 10 godina nitko mi nije dao nikakav novac. Ni prijatelji, ni roditelji, ni bezbrojna ušljiva rodbina. Buljio sam u lovu, ne znajući što da učinim. Znao sam da je nepristojno uzeti. Ali ruka je sama posegnula i uzela lovu. Nemam nimalo srama. Zao sam i nezahvalan čovjek. Takav sam kakav sam.
„Čuj, stari“, rekoh ipak, „nisam ti ja neka poštenjačina.“
„A tko jest?“ slegnuo je ramenima. „Vidimo se večeras!“
Izišao sam i zatvorio vrata, a on je startao i odvezao se ulicom. Gledao sam za njim kako odlazi ulicom u svojoj staroj vectri. Zatim sam strpao pare u džep pa se uputio u kvartovsku birtiju koja se u to vrijeme otvarala. Bilo je rano još ići doma. Trebala mi je jedna poštena kava prije nego što odem kući. Ali čim sam opet zašao među ljude i čim je smrad klaonice koji sam donio sa sobom ispunio njihove nosnice, osjetio sam gadljive poglede na sebi i opet sam se počeo osjećati zao i opak, opet sam se osjećao dobro. Opet sam bio svoj.

Foto: www.pexels.com

Odgovori