Igor Petrić: Šuma iluzije

Iluzija.
Kuća, prozor i dvorište.
Dvorište veliko.
Drveće u dvorištu razgranato.
Od drveća šuma iznikla
i ništa se daleko ne vidi.
Šumi lišćem šuma i govori.
Šaptom šapuće drvo s drvetom i smije se.
Ti ne čuješ.
Ti ne vidiš, ne razumiješ.
Drveće govori, igra se.
Danas ne postojiš iako jesi.
Danas je svejedno kako zoveš se.
Dvorište k’o šuma, velika, mračna,
tajnovita
u koju kad uđeš,
uđeš i ne izlaziš. Izlaz se zatvori
i više ne postoji. Više ne postojiš.
Uporno pokušavaš zaboraviti.
Svoju tugu mijenjaš izazovom.
Nadaš se nagradi.
Labirint života ne prašta.
Labirint smrti nagrađuje.
Dvorište zasuto lišćem i slomljenim granama.
Šuma govori tiho, šapuće, plaće,
govori tebi i više no što možeš razumjeti.
Ti stojiš u sobi iza prozora,
ne shvaćaš, ne čuješ, ne vidiš.
Ne govoriš.
Ti stojiš skrivena iza prozora.
Usporavaš disanje, gledaš zatvorenih očiju.
Prozor je otvoren i ne smiješ ga zatvoriti.
Ptice bi mogle stradati. Staklo ne vide,
ne raspoznaju.
U staklu odraz šume,
odraz drveća i lišća s kojim grane skrivaju se.
Ti ne čuješ, ne razumiješ.
Iluzija. Život i vrijeme.
Prostor i šuma.
Vrijeme koje vremenom ne možeš mjeriti.
Nitko nikome ne smeta.
Jesen je i proljeće.
Istovremeno sve se budi i umire.
Iluzija vremena, svijetla,
tebe i mene kad ne bude
šume će biti
šuma ostaje.

Foto: www.pexels.com

Odgovori