Igor Petrić: Neka druga, drugačija konstrukcija usputnih želja

Molim lijepo.
Uskoro ovo ovdje više neću biti ja.
Bit će to neki drugi čovjek,
kojeg tek trebam upoznati.
Saznati osnovne podatke.
Imenovati ga novim imenom radi predstavljanja.
Odrediti dan, mjesec i godinu rođenja,
kako mu se zovu roditelji
i navesti barem jednog prijatelja.
Čovjek se lako može izgubiti
u šumi administracije,
a administracija k’o administracija,
sve bilježi, analizira, prevrće u utrobi
napuhanoj od neriješenih slučajeva.
Mogu li napraviti više od toga?!
Mogu! Naravno,
mislim da još uvijek nije vrijeme za požurnicu.
Za sada samo čekam i promatram ljude
kako stoje u redu ispred mene.
Jedni uz druge, natiskani, kao da se poznaju,
a samo šute i čekaju.
Strpljivo mrmljaju sebi u bradu
ispred ureda državne uprave za promjenu identiteta
i ostalih glupavih gluposti.
Čekam i ja. Dosadno promatram vrijeme
kako usporeno klizi
izlizanim satnim mehanizmom.
Gledam i promatram kazaljke,
koje sve više i više usporavaju.
Usporava vrijeme i to me zabrinjava,
pomalo i nervira.
Sve više i više i glasnije i tiše
nerviraju me i ljudi što samo stoje i mrmljaju,
to vrijeme, ti ljudi, to sve oko mene,
čekanje i svi ti prepotentni, napuhani službenici
i to bolesno stanje što smrdi na sranje.
To sve me nervira u mater materinu životinjsku.
Zato ću i sam usporiti. Usporiti disanje.
Više ni treptati neću ako treba.
Samo ću mrmljati bedastoće,
usporit ću mišljenje o mišljenju
dok pokušavam stvarnost vratiti u pravu brzinu.
Trudim se i… čekam. Još samo nekoliko ljudi,
dvjesto četrdeset i šest riječi
i jedan broj ispred mene stoji i čeka.
Neka! Imam vremena.
Imam još toliko strpljenja,
jer uskoro
u gledati kroz nove oči.
Zvati se nekim drugim imenom.
Imati drugi dan, mjesec i godinu rođenja.
Živjet ću po svom novom scenariju,
kojeg sam godinama kriomice pisao u tišini noći.
Pisao. Napisanog ponovno čitao.
Analizirao riječ po riječ, slovo po slovo.
Brisao! Usvojeno bacao, bačeno vraćao
i godinama tako strpljivo čekao.
Sve to kako bi drugi čovjek postao,
drugi san sanjao.
Kako bi ovo i ono drugačije,
a na kraju opet isto živio.
Osjećam, prihvaćam, znam gdje sam,
čekam i mislim da ću ipak na kraju odustati.
Riječi su se u međuvremenu namnožila
i sad sam 365. na redu,
a to je kao jedna cijela godina.
Stvarno previše.

Foto: www.pexels.com

Odgovori