Igor Petrić: Jutro prije svitanja

Noć,
uzavrelo ognjište
opet sjaji blještavilom nemira.
Mjesec je samo slika,
nestvarna refleksija Sunca.
U tvojim očima ocean.
Krila sam jučer oprao medenom rosom
i sada se suše na vjetru.
Više neću letjeti.
Nož
ispod jastuka,
oštar i sjajan poput planinskog potoka
strpljivo čeka kad ćeš ga uzeti.
Hladan metal budi sjećanje na zimu.
Primi ga rukama i zari u moje srce
sve do dna.
Jutro,
ognjište je hladno.
Nitko ga ne primjećuje.
Kiše u vodama,
vode u rijekama, rijeke u morima, mora u svemiru,
suze kao zvijezde sjaje u tami beskraja.
Tvoja ruka sama.
Tvoj osmjeh na mojim usnama.

Foto: www.pexels.com

Odgovori