Gordana Brkić Žagar: Ono kad te pjesma ubije u pojam

Probudila se minutu prije nego što se pokrenuo radio na staroj budilici, a sa zvučnika je točno u tom trenutku krenuo ženski vokal :

Cause I’ve had the time of my life and I owe it all to you…

Maša se mačkasto protegnula u toplom krevetu. Smiješila se jer bilo je tako dobro započeti dan uz pjesmu koju voliš. A voljela je baš tu stvar. Ma cijeli Prljvi ples je voljela, ne samo tu pjesmu, ali ta je bila baš nekako posebna, motivirajuća, sretna sa sretnim završetkom, uspomenasta.

Kroz pospanu glavu još punu snova prolazlo joj je davno svršeno vrijeme jednih ljetnih ferija, vrijeme video playera i videoteka. Njihova je klapa klinaca organizirala nekakvu zabavu u svojoj mjesnoj zajednici pa su tako namaknuli love taman dovoljno za jedan video player. Prikopčali su taj krik tehnike na televizor koji im je pak poklonila ta ista njihova mjesna zajednica. Uglavnom, od svih zaboravljena, takozvana ‘društvena prostorija’ u prastarom Društvenom domu koja je desetljećima služila isključivo kao ostava za kojekakvu ‘društvenu’ kramu, pretvorila se u poluprivatnu kino-dvoranu. Tu je filmove za odrasle bilo dopušteno gledati i starijim maloljetnicima koji su bili u milosti mlađih punoljetnika. U tom je njihovom privatnom kinu Bruce Lee letao po Zmajevom putu do Zmajevog gnijezda, Top Gun i Tom Cruise odvrtio se valjda milijardu puta u onih tjedan dana koliko se maksimalno moglo “držati” kasete… A  Prljavi ples

E, Prljavi ples je imao poseban status. Ne pitajte zašto. Jednostavno su osjećali u venama da se nalaze baš u onom vremenu koje će zauvijek ostati nostalgično – romantičan dio njihovih života. Time of my life tih starijih maloljetnika i mlađih punoljetnika koji su se mučili s odrastanjem u kojem se, shvatit će tek puno kasnije, svašta smjelo bez da iza svakog zavoja čekaju neke sankcije: ne smiješ, ne pitaj, ne kasni…

Ne kasni! Kašnjenje nije bilo opcije jer su Dražen i ona išli na jednodnevni poslovni put. Putovali su na otok trajektom i morali su se držati rasporeda. Unatoč odsanjarenih desetak minuta, vremena je još uvijek imala na pretek pa si je priuštila savršeno lagano spremanje lišeno stresa. Kavu nije kuhala nego je odlučila nagovoriti Dražena da stanu negdje uz put. Na radiju je s pola uha uhvatila kraj vremenske prognoze koji je završavao sa “jačanje bure”. “Ma koja bura?!” pomislila je naginjući se kroz prozor u boravku.  Bura definitivno nije bila zgodna pratiteljica puta na otok, no vani nije bilo te gospođe koja u kraju zime, baš tako nekako u veljači, zna pokazati svu svoju goropadnost. Zapravo, jutro je bilo tiho i bez vjetra koliko u Rijeci tiho i bez vjetra može biti. Zadnjim pogledom u preveliku torbu detektirala je očale, novčanik, mobitel, papire za sastanak i zaključila da je ono neophodno tu, odnosno, da se bez svega drugog  može. Uzela je ključeve auta, nategnula novi kožni kaput i krenula u novi dan.

Autić je bio parkiran sto metara dalje niz ulicu, taman za noge protegnut. Sjela je i kao i obično odmah krehnula radio na kojem se čulo:

Just remember ! You’re the one thing
I can’t get enough of

So I’ll tell you something

This could be love!

Opet joj se lice razvuklo u osmijeh dok je pod kožom osjećala kako ovaj dan ide prema škatulici onih koji se pamte. Spustila je ručnu, dodala gas, prebacila u drugu, a onda je nakon sto metara njezin autić stao i ugasio se. Zatim su se upalile sve lampice koje je taj autić imao, nešto je zapiskutalo i – kraj. Autić je naprosto umro. Opsovala je ružno zato jer je glupa krntija krepala i zato jer je vidjela u retrovizoru kako joj netko već blenda s farovima, neka nervozna budala koja je očito naglo gubila živce.

– Majmune!!! Baš sam htjela, evo baš sam to htjela! Stati na sred ceste i zakrčiti promet! Baš to!!! Pizdatimaterina –  siktala je poluglasno izlazeći iz auta. Majmun u autu iza nje zapravo je bio susjed Slave. Progutala je u sebi  istog časa sve ružne misli jer ako je itko bio ljudina velikog srca, onda je to bio Slave. Slave je ponosno dongegao do nje sa svoji preko sto kila i velikim osmijehom na licu. Pogurao je bez pitanja krepanu mrcinu od auta do, kao samo za tu priliku, oslobođenog parkirnog mjesta.

– Bin te zel sobun, al gren na drugu stranu. Ala hodi ću te bar do busa hitit – pomagao je ljudina. I bi tako. Gradski joj je bus, za divno čudo, banuo pred nos. Ušla je, a sa radija se čulo:

Because I’ve had the time of my life. No, I never felt this way before …

– Bo!? Što je ovo danas?!! – pomisli. No u jedno je bila sigurna – iako je jutro krenulo sasvim krivo, uz ovu stvar dan jednostavno nije mogao završit loše.

Sve je još uvijek bilo pod kontrolom, samo je Dražena trebalo zvrcnuti i obavijestiti ga da je ipak on dežurni šole do otoka i natrag. Taman kako je izvadila mobitel, tako je na zaslonu zasvjetlila slušalica ispod Draženovog imena. “Što ti je sinergija duša!” osmijehnula se i viknula vedro – Halo prijatelju!!!

Iz mobitela se s druge strane čulo samo tiho i nerazgovjetno mrmljanje u kojem su dale razabrati riječi ‘želudac’, ‘cijelo jutro’, ‘neću moći’  i ‘ti sama’. Maša je naslonila čelo na hladno staklo busa dok je ona glupa pjesma lagano išla svom kraju. No, ukratko: ‘želudac’ i ‘cijelo jutro’  pripadali su korpusu želučane viroze, a ‘neću moći’  i ‘ti sama’ značilo je da mora ići tražiti prvi autobus za otok. Značilo je to zapravo da je, kako god okreneš, pojela govno! Zurila je drmusajući se, u vedro, riječkiplavo nebo. Bar joj je vrijeme išlo na ruku. Bilo lijepo i imala ga je još uvijek dovoljno da stigne do Zanzibara ako treba!

Traženje prvog autobusa za otok nije i ne bi trebala biti tako komplicirana stvar, ali ako se svi samo malo potrude, to uvijek može postati noćna mora. Tako se Maša na kolodvoru prvo pokušala snaći po nekakvoj oglasnoj ploči koja je djelovala dosta službeno i uvjerljivo. Trudila se bezuspješno, sve  dok joj neki mladac s kapom nabijenom na oči nije ljubazno objasnio da ta satnica nema veze s mozgom i da se ne oslanja na nju. Zahvalila je momku i ušla u salu sa šalterima. Onda je pitala na šalteru informacije može li dobiti informaciju kada ide prvi bus za otok. Onda joj je gospođa sa šaltera za informacije rekla da stane u red kod drugog šaltera. Onda je čekala na tom drugom šalteru. Onda kad je došla na red rekla joj je gospođa sa tog šaltera da je zapravo čekala na krivom šalteru.

– Da, da… morate na onaj na kojem piše broj 2 – potvrđivala je gospođa sa šaltera s obrvama podignutim na  “Jeste vi malo bedasta?”,  iako šalter broj 2 nikako nije bio i drugi po redu. Onda je na šalteru broj 2 pokušala istovremeno doznati koji bus prvi kreće za otok i rezervirati kartu. E, da ne bi! Bus je kretao za dva i pol sata,  a kartu je mogla kupiti samo kod vozača, pa je tako sreći, a danas joj je sreća bila, malo je za reći, slinava, prepušteno “hoćel’ ubost” kakvo slobodno mjesto.

Na odredište je bus trebao stići taman na početak sastanka, što je značilo da će zapavo kasniti na sastanak. Zato je progutala još jedno sranje pa je nazvala klijente.

– Ma ni neznam vam što reć, bez veze, znate, baš se sve nekako krivo poklopilo danas … –  ispričavala se trpajući u te rečenice sav šarm koji je mogla naći u sebi, a ipak je sve i dalje zapravo zvučalo kao ‘Zaspala sam i sad vam lažem.’ Loš okus svega odlučila je isprati kavom, prvom tog dana. U ružnjikavom kafiću, pravom kolodvorskom, naslonjena na šank bila bi najrađe naručila nekakvu rakijetinu da nije bilo prerano i da ju nije bilo sram. Zbog srama je zato pila jednu od gorih kava u životu. Koncentrirala se na radio koji se probijao kroz žamor i zveckanje posuđa i skoro se zagrcnula kad je začula kako Bill Medley i Jennifer Warnes razvaljuju kraj pjesme. Na trenutak se zapitala nije li ovo sve neka skrivena kamera ili neki drugi bolesni projekt kojem je cilj napraviti budalu od nje?

Čamila je tako uz cigarete i mineralnu vodu jer drugu kavu u tom kafiću nije željela više nikad okusiti. Gubila je vrijeme do dolaska autobusa igrajući se na mobitelu i s mobitelom, vrtjela je besciljno papire s pripremom za sastanak i s pola uha hvatala nedovoljno glasan radio. Voditelj je u jednom času opet spominjao neku buru, no nije više slušala jer je bus dolazio na peron. Bacila je novčanicu za onaj užas od kave na šank i gurajući se kroz gomilu sa svojom prevelikom torbom krenula je borbu za sjedeće mjesto. “Ajd’ fala Kristu Kralju da mrdnem nekamo danas!” mrmljala je poluglasno nastojeći nekako zadržati ono malo dobre volje koja joj je još ostala. Šofer i kondukter u jednom umjesto pozdrava i pitanja kamo će samo je upitno klimnuo  glavom prema njoj preskačući bilo kakav verbalni kontakt.  Kad je izgovorila odredište, frajer je nakrivio usta pa pogledao nekamo mimo nje u daljinu i zavrtio glavom onako, malo s visoka.

– A ne, gospođa –  zavrtio je ponovo glavom – Bojim se da nećemo moć’ do otoka. Ne vozi trajekt. Zbog bure.

Maša je zastala na tren s novcem za kartu u ruci, onda je kimnula poslušno i bez riječi izašla iz busa. Sada je već i u gradu puhala glupa bura. Šibala joj je lice dok se vukla doma umorna kao da je otišla na kraj svijeta, a ne do autobusnog kolodvora u centru grada.

Od kuće je javila u ured da neće doći. Nek joj pišu godišnji, bolovanje, što god žele nek pišu, rekla je da joj i od plaće mogu skinut, ali da ne dolazi. Svukla se. Pristavila za kavu, drugu tog dana, i upalila TV. Okretala je programe tražeći nešto što će joj otpustiti stres i  našla – Prljavi ples. Taman se bližio kraju, svi su se već okupili na završnoj zabavi, scena velikog plesnog finala počinjala se događati. Nije mogla vjerovati! Pozornica se razmiče, Baby ostaje sama na njoj… taman sekundu prije nego je krenula Time of my life dohvatila je daljinski sa stolića i ugasila glupu televiziju.

– E nećeš majci! – viknula je televizoru u praznom stanu pa ustala pobjednički u raskoračni stav i potegla dobar gut dobre kave. Druge tog dana.

Foto: www.pexels.com

 

Odgovori