Gordana Brkić Žagar: Ono kad sve nestane dok pucneš prstima

Sjedila je uživajući u predivnom toplom jutru. Toplom, ne vrućem kakva su već bila na kontinentu. Kraj svibnja u Rijeci bio je nježna najava ljeta. Zvukovi tržnice iza nje miješali su se s mirisom ribarnice, a miris vrućeg espressa miješao se s mirisom mora. Bila je doma.

Zatvorila je oči i digla lice prema riječkom suncu, a onda je s mobitela zasvirala Nirvana. Man who sold the world. Zvao je Vlado.

– Reci – propentala je u slušalicu.

– Ti si u gradu, a ja to ne znam – govorio je polako, malo optužujući, mekani, predivni muški.

– Javila bi ti se, klipane – rekla je kroz osmjeh.

– Idemo isponova… Ti. Si. U. Gradu. A. Ja. To. Neznam.

– Javila bi ti se … Daj Ado…

Ado. Tepala mu je tako kad je imala dvije godine i nije mogla izgovoriti ‘V’. Bio je stariji tri godine i živio je dva kata iznad u neboderu u kojem su njihove mame dobile stanove. Mame su radile u računovodstvu Ine, družile su se i na poslu i doma, pa su se tako i njihovi životi zapleli u isto klupko još dok je ona bila u kolicima.

– Andrija mi je rekao da te vidio. Dakle, meni Krpa mora reći da si tu! Samo da znaš, smatram ovo osobnom uvredom i moraš se iskupiti večerom Dan.

Dao joj je nadimak Dan kad su s drugim klincima na parkingu ispred nebodera gutali stripove. Dan mu je zvučalo puno bolje i puno primjerenije Darkwoodu i Divljem zapadu nego njezino pravo ime Danica. Upravo je na tom parkingu, dok su razmjenjivali stripove, prvi puta shvatila kako joj se Ado strašno sviđa.

Sjećala se dobro i da je imala punih četrnaest, kad je jedne usamljene subotnje večeri, dok je Vlado bio negdje drugdje sa svojom novom curom, na tom istom parkiralištu neutješno tulila priznavajući sama sebi da je beznadno zaljubljena u njega.

– Gdje si sreo Andriju?

– Na Korzu. Jutros. Odmah te izdao.

Krpa Andrija s petog kata, gdje je i danas živio, bio je Daničina generacija. Njoj je bio drag. Vlado ga nikad nije prožvakao. Uvijek mu je govorio da je dosadna prikrpa pa je Andrija ostao Krpa. Bili su treći srednje kad je Krpa priznao Danici da mu je više nego draga. Čak su i muvali nešto zajedno, ali bilo je dovoljno jedno podrugljivo „Pa što s Krpom, srećo !?“ koje joj je Vlado usput dobacio kad mu je rekla što se događa i ta je romansa bila mrtva i prije nego je počela. Puno godina kasnije, na prvom Vladinom vjenčanju, Krpa joj je pijan k’o majka priznao da je još uvijek voli. Od neugode i objašnjavanja spasila ju je Krpina zaručnica koja ga je, ne sluteći ništa, odvukla na plesni podij. Tu epizodu nikad više nisu spomenuli.

– A Krpa, znaš njega – dodala je neodređeno.

– Kaže da si sama…

– Jesam. Mauro ima posla, cure školu. Doći će za vikend.

– Onda se vidimo večeras u osam na Rivi.

Pristala je. Pristala bi uvijek na sve što je od nje tražio. Pristala je tako, jednom davno, lagati njegovoj drugoj zaručnici o avanturi koju je imao paralelno sa službenom vezom. Zaručnici je avanturu priznao sam, a Danica je ispala kuja koja je sve znala i o svemu šutjela. Ni to mu nije mogla zamjeriti. Tada je već znala da ga beskrajno voli i da je spremna prihvatiti sve ludilo koje je s njim dolazilo u paketu. Taj je prekid zaruka pao taman pred Novu godinu koju su zajedno slavili u nekakvoj studentskoj jazbini. Ado se oblio već oko devet i do pola noći vidjela ga je da se ljubi s bar dvije nove. Ona je većinu vremena provela stisnuta u nekakvoj očajnoj kuhinji gledajući budale koje su povraćale u sudoper i razmišljala kako je uvjerljivo najveća glupača koja je hodala kuglom zemaljskom. Jedino je ona mogla pristati gutati njegove gluparije samo da bi mu bila blizu, vaditi ga iz govana u koja se uvaljivao, slušati njegova sranja, nadajući se da će jednom shvatiti koliko ga voli.

Na urlanje koje je označilo početak nove godine podigla je čašu nekakvog bućkuriša nazdravljajući tužno svojoj gluposti kad je osjetila ruke oko struka. Zatvorila je oči i okrenula se među muškim dlanovima. Ado ju je nježno naslonio na sebe, onda polako naslonio usne na njene. Ljubili su se i dok ga je, dva sata kasnije, vukla kući. Bila je najsretnija cura na svijetu kad ga je ugurala u njegov stan i spustila se dva kata niže.

Nije je zvao sutradan, ni dan kasnije. Trećeg su se sreli na stubištu pa joj je kroz smijeh zahvaljivao što brine o njemu. Ona je odmahivala rukom braneći se da nije to ništa, da bi mu i krvi dala kad bi trebalo… Smijali su se kao da se ništa nije dogodilo.

Danici se tad ponovo slomilo srce. Jače nego ikad. Nešto je umrlo i pitala se hoće li ikada ikoga moći zavoljeti barem malo. Glas iz slušalice vratio ju je u stvarnost.

– Dan, toliko toga ti moram ispričati…

– Ne drami – poklopila ga je. Majsko riječko sunce izlilo joj u oči pa je žmirnula – Hoće li i Sandra doći?

– Ma tko je jebe.

Otvorila je oči unatoč suncu. Sandra je bila nova potencijalna nevjesta.

– Opa! Dakle ipak mi imaš nešto za ispričati. Oukej! U osam na Rivi.

U osam na njihovom starom zbornom mjestu. Na mjestu na kojem joj je rekao da se ženi po drugi put. Za Anu. Na mjestu na kojem mu je ona rekla da se udaje za Maura kojeg je upoznala na tom istom vjenčanju. Na tom istom mjestu molio ju je da razmisli još jednom, tumačeći joj kako Mauro nije tip za nju jer nema duha, nema force, nema ničeg.

Nije ga ni slušala ni poslušala. Mauro je bio sve što joj je trebalo. Udala se, otišli su u Zagreb, a bila bi otišla i na kraj svijeta samo da se makne. Da se makne od svega. I napokon krene nekamo naprijed. Bilo kamo.

No, uz sve društvene mreže, telefone i kratki put do Zagreba koji je Vlado poslovno prelazio više puta na mjesec bili su u stalnom kontaktu. Isprva je na ta povremena druženja vukla i Maura. Nije vjerovala sebi i trebao joj je osigurač. A onda je Mauro jednostavno odustao od tih zajedničkih druženja jer je stvarno više volio svoj kauč nego švikanje uokolo.

– Idi sama – otkantao ju je dok se ona spremala na cugu s Vladom. – Dosadni ste mi s tim vašim pričama i internim forama koje ne kužim. I ključeve si uzmi ako ostanete do kasno – dodao je bez imalo zlih misli. Dapače, jednom je u društvu vrlo ozbiljno zagovarao teoriju kako je muško-žensko prijateljstvo moguće pozivajući se na upravo na njezin primjer. Nije mu mogla reći da je uzeo prilično krivi primjer.

Našli su se na Rivi u osam kako je bilo i dogovoreno, pa večerali, smijali se. Čula je sve o fijasku sa Sandrom i doznala kakve je veze fijasko imao s još jednom njegovom avanturom. Gurala je treću čašu bevande po stolu. On je pio čisto. Šutjeli su. Ona je progovorila prva.

– Ovo sa Sandrom… tebi je jasno da sam taj obrazac vidjela već previše puta?

Kimnu je potvrdno zureći u čašu.

– Jebote, ima li u ovom gradu bar jedna koju nisi povalio? – nasmijala se malo kiselo.

– Ti.

– Ja – potvrdila je izbjegavajući njegov pogled.

– Ajmo ća… – rekao je brzo i sam otišao do konobara platiti račun.

Šutke su izašli iz restorana. Noć je bila topla, bez mjeseca.

– Zašto? – opet je ona prekinula šutnju.

– Što?

– Zašto nikad nisi spavao sa mnom?

Pogledao ju je malo zbunjeno.

-Pa kad nisi htjela!… Ona Nova godina… nisi se javila… Dan, daj molim te!

– Nisam se javila..- ponovila je za njim. – Pa ti se meni nisi javio budalo!

Zurili su jedno u drugo par sekundi.

– Dan, što je ovo? – progovorio je polako i tiho. – Daj nemoj me jebat! – prosiktao je. – Pa ovo je k’o iz nekog lošeg ljubića!

– Ovo je loš ljubić! – glas ju je izdao. – Ovo je loš ljubić, Ado!

Opet su zašutjeli nastojeći procesuirati sve elemente jednog prevelikog zajeba koji ih je obilježio za cijeli život. Vrtjeli su u glavama bilo kakvu mogućnost popravka, ali nije je bilo. Nije je bilo.

– Za vikend ćemo roštiljati… pozvani ste… pozvan si… zvat ću te još…

– Da… obavezno… javit ćeš ako nešto treba donijeti…

– Budem. Budem, da.

– Da te bacim doma?

– Uzet ću taksi.

– Hoćeš da pričekam s tobom?

– Ne. Idi. Sve ok.

– Sigurno?

– Da – odgovorila je iako ništa nije bilo u redu i oboje su to znali.

Zagrlili su se kao i uvijek. Jedino što je ovog puta zagrljaj potrajao puno duže.

– Vidimo se onda za vikend – lupnula ga je po ramenu.

-Vidimo – pustio ju je iz zagrljaja. – Idem ja … – osmijehno se i krenuo.

I ona je krenula u suprotnom smjeru ne sasvim sigurna kamo ide.

Negdje iz daljine do mozga su joj se probijali noćni zvuci grada koji je i dalje živio svoj život ne mareći nimalo za njihova dva mala do temelja razorena svijeta.

Foto: www.pexels.com

Odgovori