Gordana Brkić Žagar: Ono kad prihvatiš da život ne pišu scenaristi…

Lipe su slatko mirisale kroz otvoreni prozor, a pun mjesec mekim svjetlom obasjavao veliku dnevnu sobu. Sjedila je u fotelji s jednom nogom podvijenom pod sebe i odsutno u usta, iz velike staklene zdjele, ubacivala velike, sočne lovranske trešnje koje su u Rijeci bile najslađe baš u te dane oko svetog Vida.

Na malom ekranu mobitela sijevale su četiri nule – ponoć. Nije bilo nikakvih poruka.  Na velikom ekranu televizora Gerard Butler je i s onog svijeta u beskraj volio Hilary Swank u onom plačipizdastom P.S. I Love You.

„Dno dna“, mislila je Ana pitajući se otkud ikome ideja da se ovakve pizdarije događaju stvarnim ljudima. Tutnula je još dvije trešnje u usta i progutala ih zajedno s košticama. Mama joj je, kad je bila mala, govorila da se to ne smije raditi. E, pa baš je bila raspoložena raditi sve što se ne smije. Pa makar joj te koštice došle glave.

Kroz vrata dnevne provirila je kuštrava kosa i zgužvano lice s kojim je već dva desetljeća dijelila krevet.

– Što gledaš? – pitao je zureći u televizor i ne čekajući njezin odgovor dodao – A to je ono plačipizdasto sranje… – zažmirkao je prema satu – Koliko je?

–  Pola noći. Odgovorila je pa opet strpala dvije trešnje u usta i progutala ih skupa s košticama.

–  Ma ti nisi normalna –  promrmljao je zijevajući na putu prema zahodu.

„Konj“ pomislila je za sebe. Baš je zbog njega je sjedila tu u ponoć, prekrasnu lipanjsku ponoć,  čekajući jednu poruku koju najrađe ne bi primila.

Dado je oduvijek bio takav. Kad je hodala s njim znala je da mu je romantika potpuno zakržljala i da ju je držao bespotrebnim i glupim gubljenjem vremena. Kad se udavala za njega znala je da je još gori po tom pitanju nego je mislila. Nije ju smetalo. Prvih deset godina. A onda je taj njegov emotivni bug postajao sve veći u njezinim očima i sve mu je to više zamjerala. Zamjerala mu je svaku upadicu kojom je bio spreman omalovažiti nježnost, svaki posprdni smiješak kad bi se zarolala neka ljubavna priča na ekranu, svako kolutanje očima kad bi na njezinoj strani kreveta vidio pogolemu romančinu ovijenu koricama pastelnim bojama krasopisom ispisanog naslova. Sve mu je zamjerala i zamjerala mu je sve više.

To njegovo potpuno odsustvo potrebe za malo filmskih ljubavnoromantičnih scena u stvarnom životu postalo joj je do te mjere odbojno da je svaka njegova podrugljivost izazivala u njoj lavinu psovki. Naravno, psovke je glasno izgovarala u njegovo zaprepašteno lice. Poslije više nije bio zaprepašten. Samo bi joj rekao da je popizdila skroz i da bi joj bilo pametno da si nađe lijek. Onda bi sve eksplodiralo i na tako spaljenoj zemlji dugo, dugo ne bi raslo ništa osim šutnje.

U jednoj od tih ‘šutnja faza’ otišli su u petak navečer na nekakvo blesavo druženje na koje bi joj muka bilo ići i u normalnijim okolnostima. Nije ni Dado bio sretan što idu, ali obećali su doći. Svoj su prljavi veš ionako, prešutnim dogovorom, držali daleko od javnosti. ‘Na van’ su djelovali prilično normalno. I drugi su im  govorili da su dobar par i da se drže unatoč masovnom urušavanju brakova koji se upravo događao njihovoj generaciji. Na takve bi primjedbe samo slegnuli ramenima, Dado bi rekao da „Jebiga, takav je život“ , Ana bi cinično spomenula vrijednost disfunkcionalnih veza i to je uglavnom bilo sve što bi  o toj temi izgovorili.

Sjedila je zavaljena u kauču, sama, vrtjela monotono malo crnog vina u čaši i mrmljala za sebe tekst neke prastare, dosadne ljubavne tužbaljke koja je curila iz impozantnih Technics zvučnika. Dado je stajao u drugom kutu sobe i smijao se na glas nekim domaćinovim lovačkim pričama. Stresla se zajedno s trosjedom kad se do nje teatralno ubacio poveći muškarac neopisvo slatkog osmjeha.

–  Ja sam Vlado  – gledao ju je ravno u oči –  a ti si najslađe stvorenje koje sam vidio zadnje vrijeme  – izgovorio je u dahu prije nego je Ana uspjela izgovoriti svoje ime. Nasmijala se.

– Ja sam Ana – zaigrala je njegove karte – a ti si, bit će, neki luđak.

Vlado se nasmijao od srca.

– ‘Ćemo vidjet jesam li  – namignuo je. – A čija si ti mala, a? Koji te krebilac pustio ovakvu da sjediš sama ?

– Ničija sam. Svoja – zamahnula je dugom kosom podižući bradu dok joj je osmijeh plesao u očima.

Rukom je prešao po njezinom dlanu.

– A ovo? – dotaknu je kažiprstom glatku površinu vjenčanog prstena.

– To nosim spaliti u Kletu goru – šapnula je.

– Onda Frodo, trebaš moju pomoć – konstatirao je ozbiljno.

– A kamo ti svog nosiš, Sam? – prošla je i ona kažiprstom po njegovom prstenu.

– Znaš li ti gdje je Pizda Materina?

– Znam.

– E vidiš, točno tamo.

Sve je išlo brzo. Do kraja večeri očijukali su i zavodili jedno drugo dok je ugodna napetost rasla među njihovim tijelima i dlanovima kojima se više nisu dodirivali.

Ostatak noći, nakon što su se vratili kućama, Ana i Vlado proveli su on-line. Erotikom nabijena komunikacija na daljinu nastavila se tijekom cijelog vikenda.  U ponedjeljak su se našli na kavi, a završili ljubeći se u parku. U utorak je kasno popodne žurila u motel nedaleko grada presvučena u novu, u trku između posla i parkinga kupljenu, besramno skupu ispriku za donje rublje.

Dok je vozila zamišljala je Kim Basinger u rukama Mickeya Rourkea, pokušavala ne razmišljati o scenama Posljednjeg tanga u Parizu… glava joj je bila košnica prepuna očekivanja.

No, ni boca pjenušca koji su u sobi ulili u sebe, ni smotka koju je Vlado donio, ni neopisiva želja koja ih je bacila jedno na drugo – ništa nije uspjelo spriječiti potpuni fijasko lošeg seksa.

Oboje su davno zaboravili kako nespretno može biti upoznavanje drugog  tijela. Pokreti su bili krivi, riječi su bile pogrešne, pogledi su se počeli izbjegavati. Sve, ali baš sve je krenulo naopako. Čak su se i trudili neko vrijeme a onda su samo stvar priveli kraju. Ana je glumeći orgazam ipak dala nekakav legitimitet cijeloj toj jadnoj sceni. Pokupili su se i razišli uz pristojnu usiljenu priču i isforsirane osmjehe. Bili su razočarani do dna, ali nisu to mogli izgovoriti na glas, njih dvoje, odrasli ljudi potpuno svjesni u što su se upustili.

Dočekala je tako četvrtak u fotelji, s nogom podvijenom pod sebe i sa sada već praznom zdjelom lovranskih trešanja. Mobitel je zavibrirao. Stigla je poruka koju najrađe ne bi primila.

„Si ok?“

„Ma jesam…“ stavila je smajlića da ne izgleda grubo, jer i nije bilo. „Ti?“ poslala je još jednu, bez emojia.

Prvo je stiglo „Moram te nešto pitati“, a nakon tridesetak dugih sekundi stiglo je i pitanje „Što ćemo s ovim“. Bez puno razmišljanja otipkla je „Zaboraviti?“ Poslala je i smajlić.

I njegovo kratko „Ok“ imalo je nasmijano lice umjesto točke.

Znala je da su oboje odahnuli. Vibracija je signalizirala novu poruku.

„Ali kavu možemo popiti . Nadam se….Ajde, pričati ćemo samo o Gospodarima prstena“, lice iza rečenice imalo je široki osmjeh.

„Može“, našla je male šalice kave pa ih nadodala potvrdi. Dodir koji je trebao poslati poruku zaustavio se. Ana je osjećala da je ovo pogrešno. Nije bilo krivnje, kajanja, nije bila ljuta na sebe  što je to napravila. Naprotiv, bila je sasvim ugodno mirna sama sa sobom. Svijet nije izgledao ni bolje ni gore nego jasnije. Ali duboko u sebi znala je da ovo nema smisla pa je iza „Može“ i šalica kave ipak dopisala „ali ne sad. Pustimo to za koji drugi put.“ Odsustvo emojia trebalo je naznačiti ozbiljnost njezinog prijedloga. Složio se podignutim palcem, a onda su još pristojno razmijenili „Laku noć“ i to je bilo to.

Otuširala se, oprala zube, navukla majicu u kojoj je spavala i legla na kauč. Pokrila se mekanom dekom i sa P.S. I Love You prebacila na Discovery Channel koji je imao puno više smisla od sladunjavih izmišljenih budalaština.

Mjesec je sjajio na nebu, lipe predivno mirisale. Osjetila je kako joj se utroba buni zbog svih onih trešnja i koštica koje je progutala ali nekako joj je sasvim odgovaralo da ju budnom drži ta jednostavna, životna, jasna i čista tupa bol.

Foto: www.pexels.com

 

Odgovori