Denis Kožljan: S prtljagom od otuđenja

Kažu mi rođena sam sama na svijetu… nastavljam, ne želim umrijeti u okruženju lažnih moralista, karijerista, sotona, vračara koje često proriču mi odlazak u raj… Zar u raj? Postoji li takav vrt gdje ptice danonoćno skladaju, anđeli trubljom svaku novu zoru navješćuju. Sumnjičava sam ja dama, s perom u ruci i koferom od otuđenja.
Probudih se krvavog znoja, podbuhlog lica, ponovno u čitanje uzimam omiljenog Latinovicza. Jesmo li u nekom prokletom srodstvu ili nas samo dopala teška karma. A vračara prodikuje iz početka: “Moraš je sama odraditi kako znaš i umiješ… ti stara si duša u svijetu ovozemaljskih putnika!” Bojim se naredbe. Teško je podići se bez pomoći patera familije koji kljuca mi iznad glave, tražeći od mene čudo. Ma ja sam samo obična smrtnica kao i milijarde hodajućih ove planete. “Gdje si ti, majko iz čije sam posteljice skliznula pod tračnice augustovskog sunca?” Zašto ne poslušaš moj krik, željna sam biti voljena, a nitko , baš nitko za moje postojanje nema sekund vremena. Ne tako davno, padoh kao pokošena u Ustanovi s rešetkama. Nisu mi bile dovoljne dvije, ni tri kutije nikotina, ni whisky u kombinaciji bijelo žutih pločica. Gaziše me žohari i hiljadu buba neistraženih vrsta, a ja želim dignuti se s patosa, ponovno u opticaj staviti srce i pluća. Ne uspijevam, suze isušile moždano stanište.
Više ulicom ne susrećem poznate, nema takvih, prtljaga daje mi znakove da okrenem list matićnog ureda. Kriještim na sve živo i neživo, nervi pucaju poput staklenih perli. Opet sama. Ma fuj…koje li europske civilizacije kad svatko samo gleda svoju lisnicu. Dođe mi da povratim, da izrigam prljave strasti negdje daleko od svih tzv. “koji me vole”, a ne prepoznaju otkucaje mog bila, odmahuju rukom samo na svaki neobičan pokret. A ja prokleto inatljiva. Sanjam Filipa i njegov Povratak. Zatvaram se u kutiju zvanu “soba”, skidam sa sebe odjeću koja podsjeća na nemir i zlu kob. Dovoljna sam si u donjem rublju za početak. Posežem u ormar vadeći kolaž tempera, kist otvrdnuo u suhoći oaze stvaralaštva. Nije ni važno, slikat ću prstima, tehnikom osjećaja, povratih se u stvarnost, ne bojim se više nikoga. Ja sam sada Bog bogova, ja sam ta koja ustah od mrtvih i koristih pruženu šansu.
Majka je trenutno u mojoj blizini, pruža mi portret u boji žive vatre, a ja na platno prenosim neki novi pejzaž satkan od miomirisa biljnih i životinjskih vrsta.

Foto: www.pexels.com

Jedna misao o “Denis Kožljan: S prtljagom od otuđenja”

  1. zahvaljuem KU, i sretna što sam uz rame profesionalnih pisaca…to me tjera na još bolje pisanje, a pisanje je sada moj život

Odgovori