Danica Kliškić: Sve ono što sam ti htjela ispričati

Ljubim te, papirnati cvijete
Ljubim te, omčo
Ljubim te, volim te
Kurvo.

I

Ne znam koliko sam već dugo ovdje.

Ne poznajem dana, svijet je stao jednog utorka. Znam to po novinama sa stola. U međuvremenu prikraćujem vrijeme do Njenog dolaska zagonetkama. Primjerice: Kako uz pomoć dva poteza kažiprsta obogaćenih miomirisom cigarete i vagine saznati koliko je sati, pri čemu uzmimo u obzir da su zastori navučeni a druga bića daleka i nestvarna?

Rekla bih da se rješenje nalazi na zadnjoj stranici knjige. Nažalost, moja je zadnja stranica uvijek bila iščupana, zbog bijesa, a ponekad i zbog nagle groznice kreativnosti, pa bi onako ispisana i iscrtkana naposlijetku uvijek završavala na način na koji završavaju svi oni zastrašujući i previše bijeli papiri: u pretrpanom košu, groblju abortiranih ideja. Sigurna sam, kako se kaže, da nije „svako zlo za zlo“ jer kad bi one adrenalinski dobre ideje tog datog momenta kao takve izašle u svijet u obliku tragova na papiru, korodirale bi, pretpostavljam, pokvarile se, istekao bi im rok trajanja. I one ne bi više bile tako dobre. Bile bi kiselog okusa i jedkog mirisa koji bi istovremeno zgražao i privlačio.

Kao što sam rekla, ne znam koliko sam već dugo ovdje. Znam da Je strpljivo i pobožno čekam u ovom prašnjavom, zadimljenom sobičku skučenih dimenzija i visokih plafona koji su prikladno davali osjećaj netom iskopane rake. Križ je na zidu visoko obješen – mogu ga vidjeti, ali ne i dotaknuti. Pitala sam se je li razlog tome leži u nekoj simbolici.

Na televizoru utišano urlaju zvukovi prijenosa ženskog malonogometnog turnira. Pronaći daljinski upravljač kako bih promijenila program bio je napor za koji više nisam imala životnog fluida kojeg bih u tu svrhu mogla iscijediti. Pa sam ostala tako šutke se pitajući kakav bi profil ljudi gledao upravo taj program. Bili bi to strastveni navijači i navijačice, pobornici ženskog malog nogometa ili netko poput onog starog susjeda čijeg smo se jezivog prisustva i slučajnih dodira sve mi curice u ulici bojale. Bojimo ga se i danas, vjerujem, iako su mu seksualne funkcije davno obamrle. Na njegovim hlačama mrlje nekoć perfektne mašinerije. Vrišti da ne želi više živjeti.

Čujem povremeno te urlike s ulice, loše pomiješane s ostalim zvukovima poput nekog koktela jeftinih sastojaka iz kućne radinosti koji izaziva trenutnu mučninu i proljev.

Škripa automobilskih guma i puknuće tijela neke životinje, vjerojatno mačke. Žamor, glasovi ljudi iz mesnice preko puta ulice. Izvikuju se opće i standardizirane replike sukladne popularnim društvenim normama i bazičnoj tzv. bon ton komunikaciji. I nikog nije briga. Kome je uopće stalo do pregažene mačke i visećih oderanih leševa sa čeličnih kuka. Ponekad bih znala maštati; životinje će nam se osvetiti. Neka će nevidljiva sila dići njihova trupla, vrativši ih u život iz isključivog razloga da ubiju one koji su im i ne trepnuvši ugasili život. Ali ovo nije loš horror film iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. U najbolju ruku, životinje će dobiti posmrtno zadovoljstvo i osvetu slučajnim ubodom kosti u nepce dok ih žvačemo. Čujem i zvuk prometa i glasove i odvratni smijeh mutanti frizerka i kokoši iz obližnjeg salona koje se nekontrolirano glasaju u trenutku kad je zanimljiva vijest na radiju. Sonate te vrste zlostavljaju vremena u kojima žive.

Kada je napokon otvorila škripava vrata te simulacije groba od sobička u kojem sam tako uzaludno i izmiješanih misli obitavala, nije bila iznenađena mojoj pojavom. Zajašila me. Dugo me tako promatrala produljujući agoniju, a onda me uzela. Zarila je ruke u mene, iščupala je i ja više nikada nisam bila tu. „Mi zaslužujemo najbolje vino“, govorila je. „Ono skupo s lijepom etiketom“.

II

Sjedila sam dugo u tom prostoru s ostalim utvarama. Noćima, tjednima, godinama. Sve je bilo trošno, od drvenih stolaca do staklenarije u koje su se naizmjenice lijevali razni spasonosni fluidi. Prvo je bio bijeg. Klišej kakav uvijek bude. A onda je postao razlog da se zakrinka refleks, požuda.

Bezumno bi zagrizli sočan plod oslobođen bilo kakvog oblika mišljenja, razmišljanja i sličnih procesa koji inače drže bestijalnost pod kontrolom. Ludi i slijepi, samovoljno smo postajali marionete lišene osjeta ne ostavljajući tako prostora posljedicama da nas obuzmu i prepuste panici. Živiš tu i sada i to će, znaš, utažiti glad i zeđ, no prevariš se kao i puno puta prije i ponovo uviđaš da je plod gnjecav, truo, a njegov opojni smrad okupira tvoje nosnice i zadržava se tu, kao u nekoj poeziji – dugo, dugo… a gnjecavo tijelo zlostavlja tvoje okusne receptore. Čak i kada ga ispljuneš. I svake noći ponavljali smo taj ritual mentalno retardiranog Sizifa, precizno kao po receptu liječnika koji je prepisao tablete koje život znače.

Jutrom bi svaki dio moje osobe smrdio na neki grijeh, kroz pore se odaje miris jučerasnjeg. Buljeći u zrnca prašine tih mamurnih jutara samo bi jedna misao prolazila glavom, kao podnatpis u francuskom filmu – Nije uvijek bilo ovako.

I nije. Prije Bolesti bilo je drugačije. Grad je disao ritmično i sigurno. Ljudi nisu bili mesni proizvodi obješeni na kosture koji se nijemo kreću po zadanoj putanji. Ljudi su bili samo ljudi. Imali su prostora biti. Goli. Sretni. Ranjeni. Sjebani. A onda je došla Bolest.

Bolest se kao i svaka druga pošast ušuljala tiho, bez spektakularne najave na vijestima ili u drevnim proročanstvima. Dok su ljudi shvatili, ona se već odavno dogodila. U početku se činilo da postoji… obrazac. Skupine koje će gotovo sigurno obolijevati, dok će oni sretnijih fizičkih osobina izbjeći metak dok Bolest shvati da su uopće tu, pred njom, sveprisutni.

Uzimala je prvo one slabe. Stare. S boljkama, ožiljcima. Bića koja su čitavog svog vijeka plesali na granici neslužbenog klasificiranja pod genetski neuspjeh i Božju lošu šalu. Djeca su u školi učila o empatiji, ali knjiga nikada nije pobjedila instikt. Bolje oni nego mi. Stvar je, znate, prirodne selekcije. Gotovo da čovjek žali sva sredstva bačena da ih se uvrsti ili resocijalizira u savršeno društvo. Žali ih kao i kisik potrošen na napuhani balon koji će gotovo sigurno puknuti. Stara je bila ta jedna starica i svi su ionako željeli da umre. Da ode smrad njezinih govana i starački vonj koji se svo to vrijeme uporno borio s osvježivačima zraka.

A onda je Bolest počela uzimati sve. Bez milosti, bez logike, kao napaljeni zatvorenik bez kočnica netom pušten na slobodu. Rušila je kule od karata i od pijeska. Javnost je preventivnom propagandom pokušavala ugušiti paničnu svijest mase, ali već je bilo kasno.

Obolijevali su, dakle, svi. Bez iznimke. Oni rođeni pod sretnom zvijezdom i oni kojima je nesreća bila jedini oblik sreće u životu. Udarala je jako, spretno. Zaraženi su bili zaraženi na način za koji je vjerojatno nešto uzvišenije od nas smatralo da je pravedan. Planski instalirano Ili barem logično.

Bio bi to ili visok šečer ili smrdljive rane po tijelu. Ponekad i gubitak svih čula, transformiranje u biljku. Tumori. Mnogi su iskašljavali i vlastite organe od nemoći izbacivanja bilo čega drugog iz organizma jer ničega drugog više nisu ni imali. I u tom je trenutku nastala teorija da je Bolest zarazna.

Jedna je žena tako hodala ulicom. Od čega je odlazila (bježala?) ili kamo je išla nitko nije znao, a čini se da nitko nikada neće ni saznati. Licem prepunim potencijalno detonacijskih mjehura iskašljavala je krvave dijelove sebe. („Tko je ova žena, tata? „Ne gledaj je, sine!“) Neki se smiju, a neki su dovoljno pristojni da su samo zgroženi. Svi na sigurnom odmaku.

A onda su zaraženi počeli jebati. Klati. Udarali su, krali, varali, palili živu i mrtvu prirodu. Luđaci. Samoubojice. Sociopati svih tipova i vrsta. Neutaživa je bila žeđ koju nisu znali kako zadovoljiti. Više nije bilo bitno je li to simptom ili posljedica Bolesti, jer ljudi više nisu bili ljudi. Ili su to tek sada uistinu postali. I ostali jedina stvar koju istinski volim i mrzim.

Tada si se razbolio i ti.

III

Sjedila sam, dakle, dugo u tom prostoru s ostalim utvarama, čekajući vijest da je lijek konačno nađen, da će mi te vratiti. Bilo je, naposlijetku, to manje zlo od onog vani, jer još nismo bili zaraženi. Nije luđaštvo biti u zarljaju vuka ako tamo negdje vani vreba vukodlak.

Sjećam se momenta kad te Bolest uzela. Kad si poderao sliku koju si dugo crtao i na kojoj si potrošio svoje najbolje boje. Iz ljubavi. Kad si iščupao iz tla biljku s korijenjem koju si nekad davno pronašao kao mali čuperak života i uzgajao ga dok nije postao punopravan i jak. Kad se izgubio onaj mali dječak kojeg sam voljela držati blizu i oblačiti se u kožu njegovog tijela. Sjećam se kad si jednom zauvijek otišao jebati nju i raditi joj djecu negdje daleko, što dalje od mene.

U međuvremenu, do pronalaska lijeka kojeg nikada nitko neće pronaći, valjalo je ovdje izgubiti vrijeme. Trenirati i usavršavati umijeće ostajanja normalnim. Ponekad bi, da natjeram kazaljke sata da brže pređu puni krug pisala razne „top liste“. Primjerice, ovo je moja top – lista 5 najgorih rečenica: 1. Ne volim te već dugo vremena. 2. Ponekad, kad smo u krevetu, glumim da spavam da ne moram spavati s tobom. 3. Tumor je zloćudan. 4. Žao mi je, trudna je. 5. Mislim da bi sada već trebali početi iščekivati kraj. Ili, recimo, 5 stvari koje su nekoć bile bolje: 1. Postura. 2. Figura. 3. Bankovni račun. 4. Seksualni život ili život bilo koje druge filozofsko – biološke vrste. 5. Država.

Pisala sam ustrajano i neprestalno, dok me ne bi oborilo. Počela sam pisati stvari koje bih ti ispričala jednom kad se vratiš, jer nakon nekoliko dana više nisam mogla pamtiti sve ono što sam ti željela reći. Bilo mi je dobro na poslu, pomogla sam djetetu. Uhvatio me zeleni val na cesti. Našla sam nam omiljenu čokoladu na sniženju. Neki je bend što ga voliš snimio novu stvar i želim znati jesi li razočaran ili očaran. Posvađala sam se s prijateljicom. Ugazila sam u govno. Pročitala sam dobar teskt i želim da ga i ti pročitaš. Da razgovaramo o njemu i pijemo vino. Vidjela sam nekoga koga nismo dugo vidjeli. Ona susjeda koja uvijek urla na nas NIJE zvala policiju nakon zadnjeg tuluma u našoj kući. Kupila sam ti majicu. Sebi nisam, jer mrzim kupovati odjeću, znaš to. Jučer sam popušila previše cigareta. Želim prestati pušiti. Bila sam na groznoj izložbi i još gorem recitalu. Možda bi bio i lijep da si ti bio tu. Možda bi sve bilo lijepo.

Nastavljam bivanje uz provjeren ritam, pivo, pelin, pivo, pivo, pelin. Fokus vidnog polja sužava se i sada prati samo fragmente, prsti u ustima, savršen krug ruba čaše…uz provjeren, ritualni ritam… prsti u prstima, prsti na grudima, ne vidim, ali osjećam i njegove zube u svom tijelu…uz provjeren, ritualni, sveti ritam.

Gotov je, palim cigaretu. Pričamo o budućnosti, o djeci. Ali uvijek spominjemo epruvetu, nikad seks.

Više nikada neću voljeti.

Onda je, očekivano, došla Bolest. Obrusila se na mene kao napaljeni orao, zgrabila me svojim kandžama i učinila svojim produžetkom.

Krv joj je navirala u žile na glavi velikom silinom. Pa u penis. Pa u penis, pa u penis.

I tada sam prvi put vidjela Nju.

IV

Sjećam se, u početku, dok sam još bila pod funkcionalnom krinkom kao zdrav dio društva, jela sam u restoranu s drugim šampionima ljudske vrste. Mislim da su prijatelji počeli shvaćati. Isklizivali su od mene kao sjene u sumrak, a prijateljica koju ljubim, netom nakon panično briše svoj obraz u zahodu.

Tumor, rekli su. Moj tumor. Izraslina na mom tijelu. Jesu li moja ruka, noga, moj nos, također tumor? Ali pretpostavljeni i društveno prihvaćeni? A ovo što strši iz moje glave i sada se više ne može skriti, je li misao ili izvor pažnje i pogleda stranaca koji će se osvrtati za mnom na ulici u nedostatku vlastitog srama? Možda je cijelo moje biće jedan tumor, zloćudna izraslina ovog svijeta. Nisam mnogo plakala. Sve po zasluzi. Nisam koristila light ili 0% proizvode. Mnoge su pjesme umrle ne ostavljajući olovni trag na papiru. Tražila sam Boga na svim pogrešnim mjestima. Žalila sam samo sve one nepročitane knjige sa polica. Poput leptira koji još to nije, a umire.

Ritam je sada bio drugačiji. Tableta, tableta, infuzija, povraćanje, bol, cjevčice, medicinske olakšavajuće igračke. I opet, uvijek bol. Ne uspijevam ispustiti mlaz urina koji mi je dotada silovito pritiskao mjehur. Ne. Radim to u ključnom trenutku, nanovo navučenih hlača.

Više ni ne spavam, ne govorim, ne jedem. Sve su one jednostavne radnje sada umjetno obavljane. Ostaje mi samo misao, da je moguće i da postoji – što bi sad napravio moj klon? Bi li volio, bi li njega voljeli više? S mišlju koja mi je preostala nisam tražila smisao jer on je uvijek bio, znala sam, jednostavan i priprost. Roman Stephen Kinga ili crno – bijeli fim nedjeljom, pa buvljak na tržnici. Osmijeh, ruka u ruci.

Bolest me tako čuvala na suhom i hladnom mjestu, koliko god je dugo mogla. Do isteka zaliha ili roka trajanja. A onda me odbacila. Tako je to s igračkama. Uvijek su jedne zanimljivije od drugih.

EPILOG

Svijet je stao jednog utorka. Znam to po novinama sa stola. A onda je došla Ona. Sada više nije bila prikaza koju bi kao nekad tek osluhnula perifernim vidom. Kako sam Je voljela, a Ona je, omražena kao što je, voljela sve ono pogrešno. Viski, žene i muškarce.

Bila je tip osobe koja prilagodi boju rublja boji haljine, točno u nijansu. Spoznavši to, vlastita me lijenost ponovno pronašla, a ta njezina navika me toliko umarala da sam se poželjela više nikad ne obući. I nisam trebala. I zbog te slobode koju mi je dala zaboravila sam na onaj neugodni dojam koji mi je dotad ostavljala. Neugodan poput porezotine papirom ispod nokta, smrada guzice ili spoznaje da se proizvode dječji ljesovi. Neugodan kao kad je djetetu namjerno razbijena omiljena igračka od strane sjene koja je mnogo veća od njega – takav je bio i njezin osmijeh, osmijeh djevojke izgledom mnogo mlađe od mene, ali starije od sveg vremena.

Oni psuju na nemogućnost da usprave moje truplo. Ona je obavila ono po što je došla. Oni me odvoze. Ona odlazi. Na kraju svi seremo u hlače i dozivamo mamu. Ona mi je ovo napravila, mama. Ona me je uzela.

Oni su na stubištu, a oni manje hrabri vire iza poluzatvorenih vrata.

Ostao je nabor na posteljini.

Foto: www.pexels.com

Odgovori