Borna Tićak: Panj koji govori

Nabildani voditelj dane emisije započeo je, naravno, o nogometu. O čemu drugome bi i mogao započeti, ako ne o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Vrte se kadrovi s travnjaka s prikazima mukotrpnog prebacivanja lopte s lijeva na desno mladića za čijim tijelom žudi i više od pedeset posto naše populacije, baljezganja izbornika ili koga god već da su snimali.

Jučer me obuzela tolika razina lijenosti da nakon odgledanog dnevnika (ne, nikako ne HRT-ova – izbjegavam ga u širokom luku, to je valjda jedna od najdugovječnijih institucija u povijest čovječanstva) jednostavno nisam zgrabio daljinski i okrenuo program, već sam odgledao dio informativne emisije o sportu. Pazite vi to, svaka moguća televizijska kuća ima svoju inačicu dnevnika o sportu. O sportu!
Nabildani voditelj dane emisije započeo je, naravno, o nogometu. O čemu drugome bi i mogao započeti, ako ne o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Vrte se kadrovi s travnjaka s prikazima mukotrpnog prebacivanja lopte s lijeva na desno mladića za čijim tijelom žudi i više od pedeset posto naše populacije, baljezganja izbornika ili koga god već da su snimali.

Nakon reportaže o načinu fizičke, psihičke, a bogami i prehrambene pripreme za nadolazeću utakmicu nekolicine bisera, slijedila je reportaža o nekom, meni no-name, nogometašu i njegovom transferu iz jednog kluba u drugi. Uzmite u obzir da ja nisam mjerodavna osoba za komentiranje nogometaša i njihovih transfera, tako da je lako moguće kako je ta osoba itekako poznata među nogometaškim fanovima, ali ja ju jednostavno ne percipiram. No, ono što je mene fasciniralo jesu upravo cifre koje su klubovi spremni dati kako bi kupili nekog nogometaša. Naime, cijena jednog udarača lopte vrti se oko petnaest milijuna eura. PETNAEST MILIJUNA EURA!

Poznato mi je kako vrijedi (opet, moram se ograditi, odnosi se na većinu, nikako ne sve) ona famozna izjava da nogometaši u globalu nisu nešto posebno elokventni. Okej, to mi je nekako i bilo razumljivo, ali one rečenice koje su izlazile iz usta tih ljudi jučer na malom ekranu jednostavno su me frapirale. Od konstantnog zamuckivanja u govoru, ponavljanja “aaa” ili “ovaj” pa sve do nabacivanja već odavno otrcanih floskuletina poput “dat ću 120% u sljedećoj utakmici”. Ljudi moji, kako može netko dati od sebe 120%? Što to uopće znači 120%? Ako izvrsno kondicionirani ljudski organizam može maksimalno izvesti 100% napora, kako onda jedan nogometaš može izvesti 120%? Znači li to da odjednom na travnjaku u tih 90 minuta postaje nadnaravno stvorenje ilitiga stroj za uništavanje? Po toj logici, s obzirom na broj naših nogometaša koji daju 120% posto od sebe, ne bismo smjeli izgubiti ni jednu jedinu utakmicu. Naprotiv, naša reprezentacija trebala bi satrati svakog potencijalnog protivnika. Da mi je samo vidjeti u tom trenutku Mamićevu rekaciju, vjerojatno bi još melodioznije zaurlao “Aaajjjjmoooo!”. Poanta ovog mog komentara jest da osoba ne može u javnom nastupu govoriti kako i što njoj padne na pamet. Svrha reportaže je priuštiti gledateljima informaciju o nekome ili nečemu, a kako ćete pružiti informaciju ako ne smislenim, konciznim i konkretnim javnim nastupom? Ako već neka javna ličnost nije u stanju sročiti dvije pametne, neka si unajmi PR stručnjaka. Barem to u današnjem svijetu nije problem  naći.

Kad se dođe do određenog revolucionarnog otkrića, to bude tek tako spomenuto između vijesti o kolinju u Mrduši Donjoj i orkanske bure u Splitu, dok nabijanje lopte s ne znam koje udaljenosti nekog tamo lijevog igrača bude udarna vijest.

Nakon reportaže o načinu fizičke, psihičke, a bogami i prehrambene pripreme za nadolazeću utakmicu nekolicine bisera, slijedila je reportaža o nekom, meni no-name, nogometašu i njegovom transferu iz jednog kluba u drugi. Uzmite u obzir da ja nisam mjerodavna osoba za komentiranje nogometaša i njihovih transfera, tako da je lako moguće kako je ta osoba itekako poznata među nogometaškim fanovima, ali ja ju jednostavno ne percipiram. No, ono što je mene fasciniralo jesu upravo cifre koje su klubovi spremni dati kako bi kupili nekog nogometaša. Naime, cijena jednog udarača lopte vrti se oko petnaest milijuna eura. PETNAEST MILIJUNA EURA! Ne da te pare u životu neću vidjeti, nego si uopće ne mogu ni percipirati koliko to iznosi. Koliko je to novčanica, koliki volumen zauzima ta lova. I pazite sad ovo, u državi gdje je prosječna plaća pet tisuća kuna, na TV-u se najnormalnije govori o vrijednostima od nekoliko milijuna eura za, budimo realni, životno nebitnu profesiju. Pitam se imaju li ti ljudi uopće obzira da tako javno i besramno komentiraju cifre. Još veća enigma su mi navijači koji idu po kafićima ili, još bolje, daju masne pare kako bi kupili kartu za utakmicu, gledaju te muškarčine i navijaju kao da će im upravo to riješiti sve životne probleme. Zašto se baš u nogometu vrte tolike pare i pridaje toliko pozornosti? Zašto, recimo, na TV-u ne gledamo novčanu vrijednost znanstvenika i njihove potencijalne transfere? Ti ljudi egzistiraju u opasnim uvjetima i prijelom određenog dijela tijela nije im najgore što im se može dogoditi. Tu su, primjerice, masovna oboljenja od malignih bolesti dišnoga sustava. Briga li ikoga za to? Kad se dođe do određenog revolucionarnog otkrića, to bude tek tako spomenuto između vijesti o kolinju u Mrduši Donjoj i orkanske bure u Splitu, dok nabijanje lopte s ne znam koje udaljenosti nekog tamo lijevog igrača bude udarna vijest.
Odmah se želim ograditi kako slučajno netko ne bi stekao krivu sliku o mojim stavovima: ja nipošto nisam mrzitelj svega što ima epitet sportskoga, naprotiv. Imam visoku razinu poštovanja prema sportašima, znam kako je tu prisutno mnogo odricanja, a malo dobiti (osim ako se ne uvalite u nogometne vode). Divim se ljudima kao što su Sara Kolak, Blanka Vlašić (doduše, moram priznati kako mi je pala u očima otkad je šurovala s obiteljaškom udrugom, ali trenutno to pokušavam staviti sa strane i objektivno sagledati situaciju), Sandra Perković, Josip Glasnović i brojni drugi. Izuzetno drago mi je čuti što klub moga rodnoga grada drži prvo mjesto na svim ljestvicama.
Ono što mi u cijeloj priči izuzetno ide na kurac jest fetišizacija visokog nogometa i nerazmjer između njihovih primanja, cifri koje se vrte oko transfera, i svakodnevice. Taj problem nije prisutan, na žalost, samo u Hrvatskoj, već u svakom kutku svijeta. Svaki posao zahtjeva ulaganje truda i odricanje, ali, brate mili, čisto sumnjam da se nogometaši moraju toliko više odricati od drugih pripadnika društva da ih se godišnje mora nagrađivati plaćetinama od nekoliko milijuna kuna uz popratno medijsko eksponiranje.

Foto: www.pexeles.com

Odgovori