Blanka Will: Vrata tramvaja

Dobro, hvala. Uz najljepši osmijeh mahneš, uskratiš se dijalogu. Slušaš otkucaj vlastitih potpetica po asfaltu, tu i tamo šušne list kao šapat zakašnjela prolaznika. Na nebu ukrivo vise starinski balkoni, mahovina i divlja loza. Promiču lica. Jedu naranče i žute smokve. Glasovi se lijepe za stijenku lubanje kao riječi odvojene od značenja. Slike ih prebiru, traže, a oni se kotrljaju, sudaraju, tavore po rubnicima i mračnim vežama, u licu okamenjena anđela i škripi tramvajskih kočnica. Skupljaš ih oko uličnih svjetiljki, po parkovima gdje spavaju beskućnici u kartonskim kutijama, lutka zaboravljena nakon poslijepodnevne igre, gdje ljudi hrane ptice i govore sami sa sobom, na nepoznatom jeziku.
Ulaziš u tramvaj i nosiš ih pažljivo kao rasuti teret. Vrata tramvaja se zatvaraju.
Valja zaustaviti vrijeme i složit će se u riječ.
Onu koja prepoznaje pismo.
Onu koja se otuđi izgovorena
i visi u zraku kao dvosjekli mač.

Foto: www.pexels.com

Odgovori