Blanka Will: Sjene

Kroz prste ti curi vrijeme uklesano u bijeli mramor, bez epitafa, ranjivo i krhko. Kosac je naoštrio kosu, pripremio bijeli lan.

Oko tebe obrisi palih anđela. Šibaju na konjima što mijenjaju boju prema boji neba. Orma im je taljeno srebro. Jašu leđa pognutih pod teretom noći, ostavljaju magličast trag. Gdje prolete kora se guli s drveća. Spuštaju se na zemlju, otimaju sjene. Od njih stvaraju snove, što nestaju kad se za njima osvrnemo.

Visi ti prosuta po granju grma nazubljenih listova i crvenih bobica. Čuješ kako doziva (možda je pala s konja opasanog sjenama). Promrzlim prstima skupljaš je u zbroj da je pod opustjelim nebom ne pomete vjetar, ne ispere kiša i ne pozoba neukroćen san.

Jahače čizme dopiru ti do koljena (obula si ih za svaki slučaj). Skočiš s obje noge u lokvu, opet i ponovno. Napuštaš scenu.
Sa sjenom.

Foto: www.pexels.com

Odgovori