Blanka Will: Priviđenja

Pila je uznemireno, kao da želi pobjeći od nečeg. Oko nje je brujao grad. Nije se obazirala na nj. Ni na prolaznike, ni na zvukove, zapravo ni na ono što je pila. Važno joj je bilo da je toplo, da uz šalicu može ugrijati smrznute prste i zauzdati nemir što je čučao negdje u trbuhu. Strepnja u predjelu grudnog koša vibrirala je, nadirala u valovima, tek toliko da joj dopusti da dođe do zraka.

Sabirući se pokušavala je odvratiti si pozornost od same sebe. Lutala je pogledom da se za nešto uhvati, da ga objesi o nekakav prizor ili predmet. Praznina oko nje se širila kao vakuum, usisavala je tako da su se stvari oko nje počele sahnuti, doimati se sve manjim i svisnutijim.

Na trenutak je poželjela postati netko drugi ili nestati iza zrcala i s tog mjesta promatrati vlastitu odsutnost. Ili joj okrenuti leđa i sve smisliti ispočetka. Izmisliti se. Barem kao stilsku vježbu.

Krenula je niz ulicu. Pogled joj se zaustavi na zrcalu što je kao dio dekoracije bilo prislonjeno u jednom izlogu. Zastala je proučavajući vlastito lice. Učinilo joj se poznatim i sasvim u redu. Nasmijala se ravno u zrcalo. Iz oka joj je sijevnula varnica. Morala se složiti da su oboje to dobro podnijeli. I zrcalo i ona.

Ponekad ništa nije tako stvarno kao priviđenja, pomisli i požuri da uhvati tramvaj. Nasmiješi se u prolazu jatu djece što je pred kazalištem uzbuđeno čekalo ulaz na predstavu.

Foto: www.pexels.com

Odgovori