Blanka Will: Ja

…kao ljuske koje voljno pucaju
čim iznutra djelovanje naraste
i drukčije se omeđi….

(Rainer Maria Rilke)

Lijepa je šetnja gradom u ove dane kad dani Božića prođu, a Nova godina još nije pred vratima. U miru razgledaš njegovo lijepo skrojeno svečano ruho, što dosad nisi ni istinski opazila. Prolazila si gradom užurbano budući da od puste buke nisi mogla vidjeti ništa. Buka je nadglasavala sve.

Šetataš s noge na nogu, prebireš malo po sebi, malo po lampicama razasutim po krošnjama stabala, božićnim drvcima i pročeljima zgrada i čini ti se kao da se grad vratio na svoju stvarnu, ljupku veličinu, bez napuhanosti i lažnoga praha.

Razmišljaš kako prolazi godina u kojoj nisi znala ni kako sa sobom ni kamo sa sobom. Nevolju si utapala bjegovima, prijeđenim i proputovanim kilometrima, novim licima i krajolicima juga ljupkih čempresa, gradova od svile, onima okovanim vječnošću i onima gdje život kulja i vri. Ali sve od čega bježiš sa sobom nosiš, pa si opet kao ono stablo što roni gorku smolu.

Mislila si, stvari se rješavaju postupno. Možda treba biti dovoljno strpljiv (što inače ne spada u tvoje vrline), proći će. Sve prolazi. I zastaneš u to blago predvečerje maltene na sred ulice i shvatiš da kad nešto sazori, ono se raspukne u hipu, raspadne poput prezrele voćke, a da nisi osjetila ni da je sazrijevalo ni kako je sazrijevalo.

Nešto su ipak pokrenula ta tvoja snoviđenja, ti bjegovi, te tuge u koje si se okućila, zatvorila, začahurila tako da je do tebe tek u fragmentima dopirao vanjski svijet. Drukčije su te omeđile, i otišle tog predvečerja, iznenadno i tajanstveno kao što su se pojavile.
Ali u pričama ostaviše
trag.

Foto: www.pexels.com

Odgovori