Blago Vukadin: Sveti Ante i psovka

Lako je reći da je psovka ružna, zna to svatko kome se ona zaleti.
Jest, stvarno je i ružna, i nekulturna, i nasilna. I svakakva je psovka kad se udomaći u našem govoru.
Nastojim je stoga izbjeći, zaobići i preskočiti. Ili barem umanjiti.
Od starijih ljudi naučio sam, naime, umanjivati ružnoću psovki, te kad već nešto žugam, ne moram uz to i ružno lajati, nego izostavim ono „Je“, pa na kraju ostane „Bem ti miša“. Mali, ali djelotvorni trik kako vlastiti jezik držati pod kontrolom.
Ipak ima trenutaka kad je nagon jači od namjere, a jedan od njih doživio sam nedavno.
Prošle subote bio sam u Zagrebu. Putovao sam vlakom jer me je bolio zglob – vožnja autom i često stiskanje kvačila nekada su jako naporni – a nije mi se žurilo nikamo. Moja Tanja me čeka na Miroševcu, odnesem joj cvijeće, zapalim svijeću, izmolim očenaš i sjetim se lijepih zajedničkih momenata.
Za istinski važne stvari nema uopće potrebe žuriti.
I inače, neovisno o žurbi, kad god mogu putujem vlakom umjesto autom – uspijem usput nešto pročitati, razgledati, odmoriti se ili napisati štogod u miru, jer nitko ne zvoni pred vratima, niti me zove na telefon kojega jednostavno isključim za vrijeme putovanja.
Budući da sam vlakom stigao u Zagreb, vlakom sam se i vraćao u Austriju, i to u nedjelju, jutarnjom linijom koja s perona broj četiri polazi u sedam sati i dvadeset pet minuta.
Jedini problem kod vožnje vlakom je da on nikoga ne čeka.
Ustao sam u šest, dovoljno rano jer mi od našeg stana do Glavnog kolodvora treba autobusom sedam minuta, do autobusa pješice isto toliko, potom kroz pothodnik tri minute, a peron broj četiri odatle je udaljen tek stotinjak metara – on je u stvarnosti položen ispred perona broj jedan, samo je pomjeren u stranu i nalazi se u istoj razini s hotelom Esplanade, te se do njega ne mora ni prolaziti kroz gužvu i glavnu zgradu.
Dakle, od stana do vlaka treba mi maksimalno dvadesetak minuta jer autobusi iz Novog Zagreba i Velike Gorice voze skoro neprestano.
Tako je barem radnim danom, no ja sam putovao nedjeljom.
Kako ništa ne bih riskirao u dvadeset minuta do sedam zaputio sam se prema autobusnoj stanici, šepajući jer me je zglob opet počeo nesnosno boljeti.
Umjesto uračunatih sedam, trebalo mi je stoga deset minuta, i to do velikog semafora preko puta Muzeja suvremene umjetnosti. Već ranije prepoznao sam da se Alejom Većeslava Holjevca, širokom ulicom koja preko mosta spaja Novi Zagreb s gradom, približava veliki, plavi autobus, te sam požurio koliko sam unatoč bolu u zglobu uspio, a kad me je vozilo dostiglo potrčao sam čak, usporedo s mjestom na kojem sjedi vozač.
Dok je par putnika izišlo, a drugih nekoliko ušlo u autobus, već sam stigao do zadnjih vrata.
Tražio sam nepostojeći gumb sjetivši se odjednom da je ulaz u ZET-ove autobuse isključivo na prednjim vratima, potrčao panično do istih i uspio stisnuti čarobno, zeleno svjetlašce baš u trenutku u kojem je autobus nemilosrdno nastavio vožnju ostavivši me šepava i ljutita na jutarnjom rosom nakvašenom stajalištu.
„Bem te ćorava, bezobrazna, neodgojena i po vezi zaposlena!“ – psovao sam s dna duše, spominjući zagrebačkog gradonačelnika, premijera i predsjednicu države u jednoj, jedinoj kletvi, no sve je bilo uzalud.
Jedna otrpilike sedamdesetogodišnja, ili tek neznatno starija gospođa me je pokušala utješiti, sažalijevajući me istovremeno:
„Ovi mladi danas nemaju nimalo obzira prema nama starijima. Ranije je bilo nezamislivo da vam autobus ovako pobjegne pred nosom. Svi u busu smo vidjeli kako brzo i elegantno trčite, iako šepate!“
Odgovorio sam joj kimanjem glavom, plašeći se da me ne pozove na kavu i ne ostavi mi broj telefona ako nešto prozborim.
Ah, što bi moja braća uživala da im ispričam kako se sviđam staroj bakici!
„E, baš im neću pričiniti to zadovoljstvo!“ – odlučio sam svjestan vlastite atraktivnosti u odnosu na zrele pripadnice ljepšega spola.
Pogledao sam na sat konstatirajući da do polaska vlaka ostaje još dovoljno vremena, punih dvadesetpet minuta, te počeo mirno šetkati gore-dolje, čudeći se da sljedeći autobus ne stiže, prije nego sam pogledao na elektroničku tablu s planom vožnje:
„Linija 230 – 7:16“ – zasvijetlilo je u pravcu moga mozga.
„Što da radim? Vlak neću uhvatiti, nema šanse da od zadnje autobusne stanice kroz pothodnik prošepam za dvije-tri minute, a ako bus i stigne na vrijeme, trebat će mi minimalno toliko. Drugoga vlaka za Beč danas nema. Jedino popodne preko Villacha. Tko je od rodbine u Zagrebu i kome nije teško posuditi mi auto? Nisam ponio vozačku. Jebiga, baš sam smotan. Sutra moram na posao, ne mogu odgoditi termine. I šefu će jednom prekipjeti ako stalno pomjeram ranije dogovoreno. Žalit ću se! Kome? Bandiću. Njegovu ćuki. Direktoru ZET-a. Novinama. Ovo je moguće samo u Zagrebu. U Duvnu autobus čeka i ljude koji piju pivo u Grginoj prodavnici, a kamoli ne one koji za njim trče!“ – kombinirao sam što da učinim psujući prigušeno, da me ljubazna bakica ne čuje.
„Taksi. Valjda će naići nekakav taksi! Sveti Ante pošalji mi jedan, jedini taksi. Molim te! Vidiš da me boli zglob, bit ću dobar i nikad više neću ništa opsovati“ – dao sam svečano obećanje svome najdražem i najboljem svecu. Ante je vjerojatno malo popričao s Tanjom, ona mu namignula da nisam jako loš, i dvije minute kasnije bijeli, oprani taksi banuo je iz Dubrovačke avenije, skrećući udesno, u pravcu grada.
Raširio sam se poput tramvaja na žuto išaranoj površini autobusnog stajališta i počeo mahati glavom, rukama i zdravom desnom nogom.
Taksi je prošišao pored mene, a vozač blenuo u nešto ispred sebe.
„Bem te ćorava!“ – dreknuo sam očajnički kroz prorijeđeni jutarnji zrak, poput mladoga hercegovačkog bika kojemu su upravo najlljepšu junicu ispred nosa zauvijek odveli u Dalmaciju.
U tom trenutku dogodilo se čudo.
Taksi je naglo zakočio na srednjoj traci, zasjalo je svjetlo za vožnju u rikverc, da bi mi vozač nakon okretanja i zaustavljanja otvorio vrata, pozdravljajući me:
„Dobro jutro. Čuo sam vas kako psujete dok sam gledao u navigaciju. Firma mi je baš slala nalog kamo da vozim. Oprostite. Dokle ćete?“
„Oprostite vi, nisam na vas mislio dok sam psovao. Do Glavnog kolodvora. Vlak polazi u sedam i dvadeset pet.“
„Nema problema. Za pet minuta smo tamo. Uvucite polako desnu nogu, vidim da vas lijeva boli!“
Mladi vozač, lijep poput anđela, me je preko pločnika odvezao do početka perona broj četiri, čak mi je htio i kusur vratiti.
„Odvedite curu na kavu“ – doviknuo sam mu šepajući u pravcu vagona, najljepšega kojeg sam taj dan vidio.
„Tanja, šapni svetom Anti da mi je psovka izletjela i da neću nikad više“ – zamolio sam svoju zagovornicu i posrednicu u nebu da me ispriča kod pouzdanoga sveca, ne usuđujući se sam to izustiti.
„Dobro je da Ante nije sitničar i da nekad progleda kroz prste, ali drugi put moram bolje paziti. I njemu će jednom prekipjeti ako stalno kršim ranije dogovoreno“ – zaključio sam jutarnje meditiranje čekajući kavu u vlaku za Beč.

Foto: www.pexels.com

Odgovori