Antonia Padovan Kralj: Naslovi utopljeni u samo mojim morima

Sanjala sam da sam kap, a ti korak u dahu istog sna. Dotakla sam kilometar uzmaka vrhovima prstiju kojima sam nekoć drugima pjesme pisala. Rekao je tuđi glas da sam ostala nenadjebivo nerazumljiva. A ti me proklinješ mojim psovkama u mojim redovima natipkanih sati bez tvog prisustva. Negdje sam izgubila onaj doticaj s naslovima… Pa tražim ispravno zakrivljenu zraku sunca, u ovim daljinama što su nekad bile moj raj, ne bi li mi savršeno pristala da uklopim san u san. Tvoja obožavanja i ostvarenje mog jedinog životnog poziva. Moju uzdrmanu podsvijest u kojoj ne umijem više biti samo kap i tvoje stajanje umjesto nekih odsanjanih letova.
I nebo će znati kako da nas zadrži, ako je ona intuicija s početka bila jedina ispravna. Životinjska privlačnost ili nagon duše beštija. Zauvijek. To nije moja utjeha niti prazno slovo između naših naslova… Naših, da, jer toliko si u njima. Ovdje nema lajkova. Ovdje nema potrebe za psovkama niti nadrkanih buđenja. Ali fali… Fali nešto što sam u međuvremenskoj idili naših spavanja nekako preolako izgubila. Ovo su naslovi utopljeni u samo mojim morima. Bura ih je suviše rashladila, dok sam bila prebežbrizna i zanesena. Vratiti ću tisuću kapi u svoj miran kut oceana samo moga nadimka, ali ne znam hoće li ona jedna biti dovoljna da me prati u bezdan već pomalo izblijedjelog nadanja. Inicijali nečijih nebitnih koraka neće remetiti nikad moj put do tvoga naručja. Nježna i brutalna, u isti mah, bila i ostala. Dali me prihvaćaš? Ili ćeš u tom našem obećanom ‘zauvijek’ samo voljeti onu koja ti pripada tepanjima, a istodobno prezirati svaku psovku sto sam ugurala u svoja razdjeljiva pisanja… koja sam svijetu poklanjala bez spominjanja ‘nas’. Mili, da barem znaš. Ti si jedini kojeg nikad nisam ni krunila ni ukaljala u svojim objavljenim imenima. Ti si od početka bio moj spas. Pa i sad… kad sam svoj tajni raj odabrala kao uzmak između naših dahova, da shvatiš koliko ti pripadam, ja samo nemir pronalazim u svakom kilometru svojih utopljenih naslova. Bez dvojbe, vraćam ti se pročišćenija. Ali ova sjećanja su izgubila doticaj s mojim morima otkada za tebe znam. Tuđi komplimenti i umiljavanja ne znače mi ni koliko je crno pod noktima. Tvoj glas… telefonska linija. Los signal i pisanja bez kvačica. U slikama lažne radosti nikad nije bilo spasenja. Moj osmijeh pored tvoga; to je iskrenost nenadjebiva. I oprosti sto sam psovku u naše ‘mi’ ugurala, ali priznati će netko drugi da je sjela tu k’o budaletini samar.
Volim te. Naslovima sam bar priznala. Ne jebe me nostalgija. Imam svoj raj. I znam… Nebo će naći način da uklopi san u san. Moju kap i tvoj korak kao inicijale istog imena. Bez psovki za nježna buđenja, ali za masu – uvijek sa psovkama. Shvatit ćeš kad-tad. Opet bi ću cijela i najispunjenija, kad s komadićem ovog svog vječnog mira dođem u tvoj zagrljaj ispunjena kao nekada. Onda me voli. Onda dijeli sa mnom moj sjaj, i ne mari molim te za riječi koje ću ostavljati u umovima nerazumljivih dijeljenja. pusti me da budem ja… i takva da ti za zauvijek pripadam – sa psovkama za naslove mojih utopljenih mora, a s tepanjima sakrivenih nježnosti našeg zajedničkog bivanja. Vidjet ćeš… Nebo ne mjeri zaslužnost u kilometrima, kapima ni koracima. Ono zna kako spojiti nespojivo, čak i kad mi mislimo da nema načina. Ja vjerujem. I to je dovoljno za njegova čudesna ostvarivanja. Još jedan kraj, ali nikad posljednji. Još jedan uzmak, ali nikad bezrazložni. Ti i ja i moji naslovi. Sve je moguće, ako nebo tako odluči.

Foto: www.pexels.com

Odgovori