Antonia Padovan Kralj: Naši pseudonimi pod sumracima

Dodavali su se proljećima dok su mogli, nije bilo važno jeli trinaesti ili tko zna koji treći, i je li decembar ili prosinac, jer je dakako i samom proljeću pravopis nebitan. Mala anarhija prirode poput mješavine u njihovim očima, distance zaborava i koja kapljica suvišnih oprosta. Oni su postajali Mi, da bismo mi jednom opet postali oni. U malim i velikim slovima naših pseudonima pod sumracima smo zapetljali sve množine nebitnih oluja što bi prohujale k’o od šale u zvonkom odjeku naših budućih osmijeha. Pa sve tako redom…

Mješavine suptilnosti i bogom danih ludila obilježit će datume uzvišenosti naših traženja. Ritam odabran, ples na prvi znak. Poput bonace umjesto valova u trenu kad se lađe usidre za novi početak radosnih svitanja. Crn pogled noći punog mjeseca još budi vragolaste mirise svih uzbrkano raspoređenih stranica dnevnika, davno spaljenih ljeta i godišta nekih tromo zaboravljenih godina. “Hajde da budemo sve mlađi i mlađi…” kroz san mi šapuće obećavajuća brojka na zadnjem mjestu besmrtnih snova; na posljednjem tronu nagrađenosti mojih točaka. U zenu su odbrojali korake brzina bezopasne zanesenosti još jednog leta. “Poletimo… Poludimo zajedno.” Odgovorila sam svome snu pred uzmak još jedne zore bez nadimka. U sjeni između onog sad i tog nadolazećeg tad ostao je razapet svaki spomen na nedovršena kajanja. Dodavat ćemo se proljećima dok ne kucne smrtni čas za svaki uzavreli dah nesebično dan u svrhu apsolutnosti voljenja. Spojeni sa jesenima svih izbrisanih sumraka između redova, bit ćemo Mi kao nijedni oni do sad. Mantra punog mjeseca. Mir i ludila istog blaženstva i kaosa. Kao pokvarena ploča s misterijskom svrhom svog ponavljanja upirala sam priču o balansima. “Isplatilo se.” Tješe me brojke mojih ustreptalih snova. “Znam.” Kroz smiren ponos i u čast  tišini punog mjeseca spokojno odgovaram.

Foto: www.pexels.com

Odgovori