Antonia Padovan Kralj: I svi valovi

Tmuran dan u pupku svijeta. Datumu baš i ne priliči… Kad bismo se odmakli; kad bismo se uzdigli iznad našeg kolektivno subjektivnog poimanja vremena i prostora, mogli bismo najobjektivnije reći kako je čak i stoljeće premala mjera za procjene o količini i brzini promjena. Pred samo toliko, naši su bake i djedovi ovdje živjeli svoje djetinjstvo. A svojih baka i djedova se itekako sjećamo, pa ipak ne marimo koliko su očite rastuće razlike u svemu od tada do sad. Pod to “sve” utrpano je odviše toga što bi povelo u beskrajna nabrajanja… U ove dane godine, prvi papirnati kalendari naših predaka već su gorjeli od dolaska ranog ljeta. Zašto se ponekad ne zapitamo, recimo, za more? Koliko je naših zlodjela šutke pretrpjelo od pamtivijeka, te koliko je nijansi svoje najčišće prirodne čarolije žrtvovalo gutajući trpeljivo gomile i godine naših govana? Ako su vam milija stabla od valova… vi se isto to zapitajte o svim “našim” šumama. Nikada nismo smjeli uzeti za pravo da je apsolutno sve naše, bez okretanja pogleda unatrag u svrhu što savjesnijeg napretka. Mi, ljudi, bezobrazno snažnim prodorom okupiramo sve pred sobom – bez isprike makar izmišljenim vizijama boga ili iskazane zahvalnosti prema onome što nam je dano na korištenje. Da, ovaj raj nam je definitivno posuđen. Jer nitko osim najnevinijih anđela ne može trpjeti toliko dugo toliku količinu terora bez da preburno i u samoobrani opravdano ne reagira uzvraćenom paljbom. A priroda i sve od pamtivijeka prirodno nosi u sebi mnogo toga zadivljujuće anđeoskog. Božica kojoj se umjesto klanjanja neprestalno stavlja vijenac od trnja na vrh čela, pa biva izrugivana, omalovažavana i iskorištena iz milijuna naših smjerova…
Možda valovi i stijene u svom šumovitom plesu pjevaju melodije s lyricsima na jeziku koji razumiju i šume u igri svojih krošnji sa odabranim vjetrom značajnog imena. Možda sve poruke prirode ni ne mogu biti od nas razotkrivene, jer nisu za nas ni namijenjene. To nevidljivost viših sila drži skupštine i razgovore u pozadini našeg nakaradnog življenja. Umiremo robujući materiji, manje-više onoj neprirodnoj; od naših umova i ruku nastaloj. Smiješno… Što čovjek objektivnije pogleda na “sve”, nije li očita naša iskompleksirana sklonost upornom pokušavanju da u svemu nadmašimo sve rajske tvorevine i njihove detalje – nastale igrom bogova ili svemira, kako god to nazvali, jer nama je svejedno. Što bi se dogodilo kad bi svim srcem baš svi vjerovali u jedno? Jedno dobro. Možda bi se konačno završili nevidljivi ratovi,daleko važniji od svih naših stanja na bojištima. Ali mi smo svjesno odlučili i dalje rapidno ginuti? Nismo li zbilja samo nalik na zvijeri; najopasniju i najagresivniju vrstu, što gazeći sve pred sobom uzimamo zdravo za gotovo sve što nam nije čak ni objašnjivo, a istodobno bezbrižno i dalje ciljamo na pobjedu nad svim božanskim ostacima u nama i izvan nas. Licemjerno. Niskim udarcima… Pobjeđujemo? Ah… vidjet ćemo.
Ipak je okrenulo na sunce. Tko bi rekao… dvorište već dovoljno užeglo za hodati bos i osjećati se blaženo ugodno. Zahvalno? Osvrnuti se oko sebe i samo osjećati, zadržavajući pogled na crvenilu božanski savršenog rano-ljetnog cvijeća. Ruže i đirani. Možda ovo još mogu biti naši rajevi. Kroz uši svijeta možda jednom razumljivo progovore sva stabla, svi oblaci i svi valovi.

Foto: www.pexels.com

Odgovori