Antonia Padovan Kralj: Bespovratni

Ne, ne tjeram junaštvo pod novi značaj tuđih dnevnika.
Možda su pjevovi naizgled najslabašnijih ptica
upravo oni tonovi što se osjete i bez zvuka i bez sluha…
što se raznose bez važnosti “stvarnih” kilometarskih daljina;
što zanose svu snagu mora u suprotnom smjeru trenutno podarenog vjetra.
ne, niti da želim, ne mogu više
trošiti vlastitu bit, kroz puninu i prazninu,
kasno izazvanim kasapljenjem
prešućenih bolova i nejasnoća
odjurenih momenata najiskonskije sreće,
jer naprosto za vlastite presudne odluke
naučih doraslo odgovarati
makar mučnim mukom,
makar tupom tišinom,
makar izlažiranom zanesenošću
preneuhvatljive nosivosti uvijek novog ‘sada’ –
što u sebi, što u svojoj nebiranoj podsvijesti.
tugaljivost zajedničke oplakanosti
svih “prerano” razdvojenih ljubavi
nosi jačinu na razini božanstava;
ni blizu izlizanoj prolaznosti naših mitova,
ni slično novousađenoj percepciji modernih klonova.
blago onom tko zna da je imao ljubav.
imao obostrano, a kao jedno jedino…
imao beskonačno, a tako kajanjem nepovratno neuhvatljivo.
jednostavnost bez točnih omeđenosti
između ovoga i onoga,
između toga i toga,
prenosi od Uvijek samo jednu te istu nijansu –
jedan te isti žar
bez boje, okusa, mirisa i imena…
satkan od svih zamislivih boja,
a posve bezbojan.
miljardu svih miljardi naših lica
stane u jedan smisao
istog bezobrazno neshvatljivog beskraja.
do Uvijek. Ne… ne za Uvijek.
Za to smo svi umirali neopravdano.
voljeti je priznanje smrtnog časa
kao i oplemenjen gubitak bezbrižnosti
pri samom događaju rođenja.
nevinost i naivnost
možda će ruku pod ruku
proći pored pakla otvorenih očiju
i s najčišćim osmijehom kao jedninom
ipak ući u raj. Ostati. Zajedno.
od Uvijek do Uvijek.
bez krajeva. Bez kajanja. Bez bespovratnih ‘sad’.

Foto: www.pexels.com

Odgovori