Ankica Kale: Na pojilu

Kao ponornica izvirem plaho:
u planini umorna srna,
u predvečerju na pojilu
crni konjanik,
šuti i motri me.

Kao ponornica uvlačim se
u svoje dubine;
u spiljama od mahovine
ispreplićem priče,
sanjarim, primirena u rukavcima,
i kao da me nema
nitko me ne dodiruje.

Kao ponornica osluškujem svoje bilo;
moje srce u tami otkucava smjerno,
svoje dukate sve sam prebrojila,
predat ću ih konjaniku na pojilu.

Foto: https://antares31.wordpress.com/2009/11/11/na-izvoru-rijeke-kupe-uredi/

Odgovori