Andreja Malta: Tek toliko o ljubavi

Sjedile smo jedne noći
nakon dugo vremena
zajedno,
ona kuja što zove se Ljubav
i ja.
Prekrižila je ruke
i samo me sa smiješkom na licu
promatrala kako se
gušim u
soli vlastitih suza.
U jednom trenutku
sam vrisnula:
“Kog’ si vraga opet svratila?
Zar se ne sjećaš
da ti je to već davno zabranjeno?”
Ona se i dalje smješkala.
“Odjebi odavde, kujo pokvarena!
Svaki put kad se pojaviš,
napraviš mi totalno sranje!
Hoćeš li,
hoćeš mi uzeti još ono
malo pameti
koja mi je nakon svega
što si mi servirala
ostala u glavi, ha?”
I dalje je samo mirno sjedila.
“Ili si došla samo vidjeti
jesi li mi uspjela slomiti srce, što
kažeš na to, kujo, a?”
Sjedila je i smiješila se i dalje bez riječi.
Kada sam isplakala
sve suze koje sam imala,
tad sam se sjetila!!!
Rekla sam samo još
jasno i glasno
što je jednom napisao Bukowski:

“Nisi mi slomila srce,
al’ živcima si jebala mater.”

Odjednom je,
ostavši bez
smiješka na licu,
pobjegla kroz zatvorena vrata,
glavom bez obzira.

Foto: www.pexels.com

Odgovori