Andreja Malta: Srušeni rubovi

Na trošnoj kamenoj
Stazi uz obalu
Sunce pruža vrela ticala 
Po mojoj blijedoj koži
Dok more na trenutke 
Mijenja paletu boja 
I zaziva me pjenastim
Prozirnim valovima.
Zrak je ljuljačka mirisnim travama 
uzavrelog Mediterana.
Nastavljam dalje po samom rubu 
Dugim koracima
Jer naučila sam
Davno hodati po rubovima…
U smiraj dana
Dok pada tama
Ležim naga na plahti
Satkanoj od morske soli
Ušuškana uz šapat borova
Koji se grle svojim tankim granama.
A jugo divlja sve brže
I snažnije
Nevrijeme će.
U zoru me budi
Čarobna slika
Sunca čiji odsjaj se
Blista u pospanom moru
A nosnice gladno upijaju
Miris tek skuhane zobene kaše…
Kasnije
Šećem po šumi
Opet po rubu
Slabo prohodnog puta.
Odjednom,
Put mi presječe
Velika debela zmija.
Uplašenu,
Hvata me smrtni strah…
Stanemo na trenutak duži od vječnosti
Zmija i ja
Srce mi viri iz grudi
A ona smireno sikće prema meni
Svojim tankim dugim jezikom:
‘Nemoj hodati po rubovima.
Uvijek hodaj samo po sredini,
ravno i uspravno.’
Zatim odgmiže
Ostavivši me ukočenu.
Vraćam se.
Istim putom
Prema kući.
Oprezno i polako.
Zastavši ispred male crkve
Pomolim se nakon dugo vremena…
U zraku osjećam prolaznost vremena.
U meni se nešto ruši
Osjećam
Ruše se rubovi
Po kojima sam uvijek hodala.
Iza njih
Ostaje samo još prah.
Noćas će
Na plahti satkanoj od morske soli
Zaspati zagrljeni
Moja spokojna duša i tijelo.
U mladu, još nevinu zoru probudit ću se
Potpuno nova
JA.

Foto: www.pixabay.com

Odgovori