Andreja Malta: Pljuska

JEDAN
Tijelima i licima priljubljeni jedan uz drugoga, na trotoaru, čekamo taksi koji smo netom pozvali.

DVA
Zažmirim i namještam ti usne…

TRI
Navlažim ih jezikom. Očekujem poljubac…

ČETIRI
Zapravo… Želim ga, poput sunca, onako, jebeno žarko!

PET
Ne odazivaš se… Nekako nisi više onaj isti, od jutros, dok smo se nezasitno ševili…

ŠEST
Dodirnem tvoje usne svojima. Pomalo napaljeno.

SEDAM
Čekam i dalje… Poput jutarnje rose, dolje postajem sve vlažnija.

OSAM
Tvoje su usne hladne. Poput sante leda. One s Antarktika. I dalje stojiš, nepomičan. Sve više podsjećaš na željezni kip. Na onaj koji godinama stoji u mom parku.

DEVET
Pomakneš se. Konačno. Odgurneš me. Kažeš mi hladno, hladnije od zimskog zraka koji nas okružuje: “Ma, daj! Neću se valjda ljubiti s tobom tu, na ulici? Poljubio sam te jutros. Što ti je, pobogu?”

DESET
Ostajem bez riječi. I bez poljupca. Svom snagom nastojim zadržati suze koje samo što nisu krenule… Shvaćam. Tvoja maska je pala. Ti me zapravo i ne voliš onoliko koliko te volim ja.
“Nije mi ništa!” odgovaram ti kratko dok ulazimo u taksi, koji je napokon stigao. Potpuno svjesna da sam umjesto toliko željenog poljupca, upravo od tebe dobila jednu običnu, ali jebeno bolnu pljusku. Tješim se, koliko mogu, citatom Bukowskoga:
“Srce, ima još muškaraca.
Zaboravi tog tipa.
Razvi jedra za nekog novog.”

I sad mi se upravo riše maleni smiješak na tužne obraze.

Foto: www.pexels.com

Odgovori